Dosanjana

04.12.2009., petak

Zaista dobra ideja za božićni poklon

Ne želim se previše hvaliti ali pred par dana mi je izašao jedan uradak kojim se jako ponosim. Riječ je o pjesničko-slikarskoj mapi "Bio jednom jedan otok ... Goli otok..."

Prije dvije godine (2007.) tiskana je zbirka pjesama Andrije Vučemila s naslovom ...Bio jednom jedan otok...Goli otok... Bila je to prva zbirka kojoj naslov sadrži imenovanje Golog otoka. Sam naslov, odnosno njegov prvi dio, mogli bismo protumačiti aluzijom na početke mnogih bajki, ali se ta „bajkovitost“ ruši imenovanjem zloglasna otoka. Osim ostaloga od tako naslovljene zbirke mogli bismo očekivati izravnost pjesničkog očitovanja, žestinu negativnih emocija, tamu sjećanja...
Nije se svega toga klonio Andrija Vučemil, klonio se ekstrema u kojem će pjesništvo biti u gubitku. Zato je od onoga što priziva bajkovitost ostala činjenica da toga otoka, Gologa otoka nema u onim sadržajima po kojima je bio poznat na zlu glasu.
Iako dugogodišnji uznik Vučemil je znao poetikom“kontrolirati” emocije i cijeli niz asocijacija kojima je mogao podleći i krenuti drugim smjerom, onim u kojima je ono iskazano klasičnom poukom uočljivije, praktičnije i recepcijski jednostavnije. Držao je kako pjesnički poštenije velikoj se temi približiti pjesnički, filozofski, odnosno s estetskom distancom, jer će tako govoriti umjetnički uvjerljivije i potresnije.
U velikoj temi je i razlog zašto autor nije objavio te pjesme u tijeku proteklih 40-ak godina, pa to i sam kaže: Pjesme u ovoj knjizi (...) nisam imao hrabrosti objavljivati smatrajući da nisam u svom skromnom pjesničkom izričaju dostojan te velike teme, da su moje riječi krhke i slabe a drugi umjetnici uglavnom šute. No, pokazalo se da ipak nije tako. Štoviše, u spomenutoj je zbirci Andrija Vučemil najavio pjesničko-slikarsku mapu, koja se, evo, predstavlja javnosti.

Mapa je formata A3, a pjesme nose sljedeće nazive:
Na otoku Golom samo sjene plaze
Na otoku Golom sve je samo vjetar
Kakvi su to zvuci ...
Na otoku leže kameni oblutci
Pjesma o kamenu
Bio jednom jedan otok ...
Na otoku Golom smrti u tri smjene
Zaista vam kažem svi ovi mrtvi nisu tako mrtvi
Opet o kamenu
Hajde, ako možeš, ne reci amen
Riječ dvije o patnji
Što nakon svega...


A notu eksluzivnosti donose iste te pjesme u glagoljici. U smeđem tisku na luksuznom papiru... prekrasno izgledaju.

Andrija VuÄýemil,Pjesma o kamenu,bio jednom jedan otok ... goli otok...

Naši slikari Botteri Dini i Žunić su za ovu prigodu naslikali 12 fantastičnih slika koje smo tiskali kao serigrafije - svaka slika u mapi je vlastoručno potpisana od autora i ima vrijednost originala. Slikari temu izlažu na svoj specifičan stilski način, Botteri Dini na figurativan način a Žunić na hiperrealistički. Prvi u kamen (otok) smješta i Krista, biblijske likove, a sam kamen je, iako gotovo apstraktna (pre)figuracija, sasvim jasan simbol patnje i nade. On je istodobno i depresivan i uzvišen, čovjekova sudbina i njegovo moguće iskupljenje.

Botteri Dini

Botteri Dini

Botteri

Botteri Dini

Botteri Dini

Botteri Dini

S druge strane Nevenko Žunić morem simbolizira elementarnu snagu koja zatvara kamen i čovjeka na njemu, ali i snagu otvorenosti prema čovjekovu dvojstvu, odnosno bivanja između svoje ograničenosti i otvaranja granica prema ljepoti bijega i mogućnosti slobode koju pruža kao veza s drugom stvarnošću koju čovjek posjeduje u sebi.

Nevenko Ĺ˝uniÄý

Nevenko Ĺ˝uniÄý

Nevenko Ĺ˝uniÄý

Nevenko Ĺ˝uniÄý

Nevenko Ĺ˝uniÄý

Nevenko Ĺ˝uniÄý

Ja sam kao suradnica ovu predivnu mapu dobila na poklon - a kako i ne bi kad je i mojih ruku djelo - baš sam prava grafička pripremašica :))), a svakako ju preporučam svima onima koji žele pokloniti nešto vrijedno i kvalitetno - da li kao poklon zaposlenicima za jubileje, poslovnim partnerima, kao vjenčani poklon ili evo za nadolazeće praznike izuzetno vrijedan poklon.

sve informacije na www.rinaz.hr

29.11.2009., nedjelja

Nešto prigodno i za ovaj Bajram

Iz povijesne pjesme Ferida Karihmana
"Šehit hrvomuslimski Ismet efendija Muftić"

Šehit, bogougodni čovjek
je Ismet efendija
svoje vjere Allahova Islama
svog naroda hrvomuslimskog
svoga puka hrvobošnjačkog!

Ljudi, mumini,
braćo Zagrepčani,
Sandžaklije, Bošnjaci,
Hercegovci, Hrvati svi,
vjernici islamski i kršćanski!

Kad prolazite
trgom prve
zagrebačke džamije
znajte da ovo je tlo
gdje ispustio je čestitu dušu
veliki pravednik
još veći bogougodnik,
zagrebački muftija
Ismet-efendija
Hrvat-Musliman
šehit-mučenik
koji neima tu
svog turbeta ni nišana
al čija je duša smirena
kod Boga, živa, nagrađena.


Ovo je dvadesetak stihova posvećenih zagrebačkom muftiji Ismetu eff. Muftića, koga su partizani 1945. objesili na vratima zagrebačke džamije. S bolom u duši mogu samo utvrditi da su nam odnosi s muslimani danas na granama kao u vrijeme Otomanskog carstva, dok smo prije 60-70 godina bili braća, prst i nokat. Žalosno.


Dzamija,Zagreb Mestrovicev paviljon
Umjetnički paviljon, djelo velikog hrvatskog umjetnika Ivana Meštrović na trgu Žrtava fažizma (mnogi ga i danas zovu džamija) je u vrijeme NDH bio preuređen u džamiju koja je otvorena 1944. godine a zatvorena 1947 god. Minareti su porušeni 1948. godine.

mestrovicev paviljon
Današnji izgled prve zagrebačke džamije

dzamija,zagreb
današnja džamija u Zagrebu

23.11.2009., ponedjeljak

Subliminalne poruke

Potakao me gospon profesor sa insertom iz filma Oni žive da postavim par sličica za mozganje. Radi se o subliminalima. na wikipediji nema uopće teme o subliminalima, odnosno subliminalnim porukama.

Pa da vidimo o čemu se radi.

Subliminalna (podsvjesna) poruka je znak ili poruka ugrađen u neki drugi medij, dizajniran da prođe ispod normalne granice ljudskog uma za percepciju. Ove poruke su neprepoznatljive od strane svjesnog uma, ali u nekim situacijama mogu utjecati na podsvjesni um i pozitivno ili negativno utjecati na naknadne misli, ponašanja, djelovanja, stavove, vjerovanja i sustave vrijednosti. Podsvjestan izraz znači "ispod praga" (senzorni prag). To je od latinskih riječi sub, znači pod, i limen, što znači prag.

Dvije najpoznatije vrste navodnih podsvjesnih poruka su:

* Govorne poruke koje su snimljene na traci i imaju smisla kad se slušaju unazad (zvan backmasking)
* Pisane (slikovne) poruke kratkog trajanja koje se prikazuju na zaslonu (TV, monitor...)
i meni najzanimljivije
* Slike koje gledamo svaki dan

evo par primjera

seksi cvijeće






Ovi iz McDonaldsa su krajnje bezobrazni...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!


ova mi je apsolutno legendarna





a viđe kraljice - god šejv d kvin





burger KING



pogana coca cola



ah, taj palmolive, ipak je to muška ruka

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!



pepsi ide u korak s coca colom



ovdje svakako želite ići na odmor!





a za dobar san, penis između dama



ovo je reklama za MIŠA


17.09.2009., četvrtak

Još malo o školstvu

razmišljam se tako kako ove godine imamo frke sa knjigama. Ja sam mislila da sam savjesna i odgovorna mama, pa sam već polovinom osmoga mjeseca nabavila 90% udžbenika i r.bilježnica. Popis bio na vratima škole, ja si dala truda, bazala po knjižarama - školska knjiga, profil i još neke privatne da vidim može li se kod njih naručit. Istelefonirala se ko luda, s namjerom da uzmem knjige u pola ili manje cijene, naletila na jednu super kul žensku iz Matulja koja mi pokloni dva predmete, a ova ostala govna cijene svoje knjige kao da su ih kupili, a ne dobili na poklon. Bezobrazluk!

I onda mi došle ruku neke polovne knjige i skužim da si knjige ne odgovoraju, pošto su neki nakladnici u ovom kratkom roku uspjeli ispromjenjivati iste udžbenike istih autora - malo ispremiješali stranice, nešto ubacili nešto izbacili, i kažem sama sebi, hvala Bogu da nisam ništa kupovala od ovih klošara što su prodavali knjige što su ih dobili na poklon. i tako mi bude žao ljudi što su kupovali od tih glodara polovne knjige koje su dobili na poklon jer je lako moguće da će mnoge iste naslove morati kupiti i tako su nahebali, dva puta plate istu stvar. sucks!

I onda klinac krenuo u školu, i počeli profesori sa svojim zahtjevima - jedan hoće neki drugi udžbenik, neki hoće još neke dodatne udžbenike, tako da ću ove godine pljunuti preko 2000 kuna samo na udžbenike i radne bilježnice. školski pribor tu nije uračunat, narafski. besplatno obvezno obrazovanje, ha????

I onda razmišljam u kakvoj usranoj državi živimo, kako fakat ništa ne funkcionira, kako su se svi bunili protiv Primorca a prije toga protiv Vokićke i mislim si koje su ljudi proklete budale. sad je došao neki Lisac Fux ili kako god već, pusta obećanja...

kako riješiti ovaj problem?

vrlo jednostavno. nakladnici su privatna poduzeća koja svoje proizvode prodaju u državne ustanove. Nakladnicima treba zabraniti prodaju udžbenika i učenje po njima u državnim ustanovama kao jedine opcije! Drugim riječima - otvorite svoje vlastite škole i u njima prodajte svoje knjige etc. svojoj klijenteli a nas obične građane ostavite na miru s našom krvopijskom državom. Neka država lijepo osnuje svoju privatnu državnu (koliko god to nebulozno zvučalo) nakladničku kuću, a pošto mi svi državi plaćamo porez, neka onda te udžbenike daje u državnim školama. I, nakladnici, onda se nemojte buniti na neku nedozvoljenu nemoralnu konkurenciju jer ste sami govna i smeća bez morala i skrupula, obični lihvari koja silna bogatstva zgrćete a nečemu što je u ovoj državi obavezno. Vaši udžbenici jednostavno ne bi trebali biti obavezni, obavezni bi trebali biti državni udžbenici, a nakladnički udžbenici neka budu proizvoljni za one koji ih žele i mogu kupiti.

al kad naša država funkcionira po bratićima i stričevima, vezama i vezicama, po nekim pravilima EU koja nisu pravila demokracije i kapitalizma nego korporacija i monopolizma i to ti je to - kara i pušiona.

15.07.2009., srijeda

Ivo Josipović

dva članka iz vjesnika o Ivi Josipoviću


Josipović - mačak u vreći

Svojom imovinom Josipović je daleko premašio sve dužnosnike SDP-a, a na bogatstvu bi mu mogli pozavidjeti i poznati tajkuni Kerum i Jambo

ZORAN MILANOVIĆ

Ako bi se SDP doista opredijelio za Ivu Josipovića kao predsjedničkoga kandidata, u HDZ-u bi već mogli otvoriti pobjednički pjenušac. Najprije stoga što Josipović ne ostavlja dojam respektabilnog političara, a još manje državnika i lidera kakav bi nesumnjivo trebao i morao biti budući petogodišnji stanovnik Pantovčaka. Da je to tako, mogli smo se uvjeriti nakon njegova televizijskog nastupa u HTV-ovoj emisiji »Nedjeljom u dva«. Naime, od Josipovića ni nakon punih 60 minuta, koliko traje emisija, nismo mogli saznati ništa što u ovom trenutku sigurno zanima hrvatske građane, od primjerice odgovora na pitanje tko ga je uopće iz SDP-a predložio za kandidata i kakav bi suradnički tim okupio da kojim slučajem i uđe u utrku za Mesićeva nasljednika, do toga kako bi kao eventualni budući predsjednik funkcionirao u aktualnoj krizi. Za gotovo sva ta konkretna pitanja Josipović je imao spremljen odgovor: »Prerano je još o tome govoriti«! Pa ako je prerano o tome govoriti, postavlja se sasvim logično pitanje zašto se on uopće prerano samoproglasio predsjedničkim kandidatom. Nije valjda samo zbog toga da brojni mediji danima o Josipoviću »skladaju« panegirike kao o »vrhunskom glazbeniku, profesoru i stručnjaku za haaška pitanja«, ne bi li se interes javnosti odvukao od jedne druge teme o kojoj Josipović nerado govori. Naime, vrsni poznavatelji njegova lika i djela dobro znaju da je pretendent na Mesićev stolac preko krovne udruge HDS uspostavio monopol na tržištu autorskih, srodnih i kopirnih prava. U zagrebačkom SDP-u već i vrapci na grani cvrkuću da ta udruga preko HDS-ZAMP-a godišnje ubire desetine milijuna eura te kako se krajnje nepravedno raspoređuje to silno bogatstvo. Naime, brojni nositelji autorskih prava godinama se bezuspješno žale da dobivaju mrvice, a da se milijunski iznosi plasiraju u projekte koje kontrolira upravo profesor Josipović. Iznose pak koji se na taj način ubiru, pod krinkom zaštite autorskih prava, mnogi nazivaju čistim reketom i klasičnom pljačkom. Josipovićeva udruga autorske milijune plasira ili u projekte pod okriljem HDS-a ili u druge tvrtke, kao što se to svojedobno dogodilo u Gaj grupi. A kada je nakon svega izbila poznata afera u toj posmrtnoj pripomoći, Josipović je elegantno utekao iz Nadzornog odbora Gaj grupe i s mjesta predsjednika NO-a s njom povezane Štedionice Zlatica. Znakovito je da u emisiji »Nedjeljom u 2« na izričit upit o nadzornikovanju Josipović prešućuje NO Gaj grupe vjerojatno zato što je tvrtka ostala upamćena po mešetarenju i utaji novca posmrtne pripomoći. Ipak, ono što je javnost mogla saznati iz spomenutog Josipovićevog televizijskog nastupa jest notorna činjenica njegova maestralnog bogatstva.
Kao strastveni kolekcionar skupih i luksuznih stanova, osim što živi u stanu od više od 200 četvornih metara, u njegovoj imovinskoj kartici navedeno je još da ima stan u Zagrebu od 138 kvadrata, stan od 110 kvadrata, ušteđevina mu se popela na 300.000 eura, a slijedi ga supruga s tri stana iz nasljeđa i jednim zemljištem te četvrtinom stana kupljenim za 665.000 kuna, i da ne nabrajamo. Svojom imovinom Josipović je daleko premašio sve dužnosnike SDP-a, a na bogatstvu bi mu mogli pozavidjeti i poznati tajkuni Kerum, Jambo, ali i mnogi drugi. Zato bi bilo pošteno, tvrde u zagrebačkom SDP-u, da u kampanji, ako do nje uopće dođe, Josipović istupi pod egidom »bogatuna za predsjednika« kako građani ne bi birali »mačka u vreći«!


U Gaju tom kukavica kuka

Tekst »Josipović - mačak u vreći«, objavljen prošloga tjedna na ovom istom mjestu, izazvao je burno reagiranje koordinacije triju udruga (HDS-a, HUZIP-a i ZAPRAF-a). U njemu se najprije zlonamjerno i netočno navodi »da je neshvatljivo da u 21. stoljeću, u uglednim i ozbiljnim novinama, jedan novinar ta prava (misli se na zaštitu autorskih prava-op.a.) naziva 'reketom' i 'pljačkom'«. Zlonamjernost i netočnost ogleda se u tome što nisam ja to nazvao reketom i pljačkom, nego sam napisao da »iznose koji se na taj način ubiru... mnogi nazivaju čistim reketom i klasičnom pljačkom«. A ti mnogi imaju svoja imena i prezimena poput Željka Brigljevića, šefa tvrtke Makro Mikro, koju je, kako se navodi u tjedniku Nacional od 13. ožujka 2007. tužio HDS-ZAMP jer u radijskoj reklami ismijava njihovu odluku o ubiranju naknada za elektroničke uređaje i medije.
U spornoj reklami navodi se: »Na snazi je zakon koji omogućava društvu ZAMP da za svaki kupljeni CD, DVD, MP3, bilo koju memorijsku karticu za fotoaparate , računalo I-po USB stick i rekorder izvuče iz vašeg džepa od osam lipa do 160 kuna«. Ono što HDS-ZAMP smeta je nastavak reklame: »U svakom Makro Mikro dućanu za kupnju medija i uređaja opljačkat ćemo vas baš za toliko, ni za lipu više!«. No, tri dana nakon što se reklama počela vrtjeti na pet radiopostaja, sve osim jedne prestale su je emitirati. A Brigljević u Nacionalu tvrdi: »Ljudi iz ZAMP-a zaprijetili su svim radiostanicama da će im naplaćivati naknade za emitiranje glazbe po cjeniku, a ako prestanu, onda će se plaćati po dogovoru«. Brigljević je i konkretno naveo da »Ivo Josipović lobira za HDS-ZAMP«! Nadalje, koordinaciju triju udruga posebno je iziritirao dio teksta o »brojnim nositeljima autorskih prava koji se godinama bezuspješno žale da dobivaju mrvice, a da se milijunski iznosi plasiraju u projekte koje kontrolira Josipović«. O nezadovoljstvu skladatelja, izvođača i diskografa prije Vjesnika pisale su i druge novine od Vijenca, Novog lista, Nacionala koji je na tu temu citirao jednog slavnog hrvatskoga glazbenika: »Ni mi ne znamo kako HDS obračunava vrijednost autorskih prava...
Događa se da skladatelj dobije novac premda nije napravio kompoziciju, a kamoli hit. I obratno, pjesma se vrti na radiostanicama, a tantjema nema«. A što se tiče milijunskih iznosa koji se plasiraju u projekte koje kontrolira Josipović, u koordinaciji triju udruga kažu: »Od svih projekata HDS-a on sudjeluje jedino u Muzičkom biennalu, za koji je izdvojen samo manji dio tog novca, ukupno 1. 507.143,50 kuna za dvije godine«. No, o kakvim je stvarnim radnjama prof. Josipovića zapravo riječ, ilustrira nam novinarka Bosiljka Perić-Kempf koja je u Vijencu od 15. studenoga 2001. godine obznanila da je te godine od Ministarstva kulture HDS dobio 920.000 kuna, od čega je za Josipovićevo biennale odobreno 500.000 kuna, a za produkciju pet kompaktnih ploča 180.000 kuna. »Malo je čudno što za takve projekte Josipović ne koristi novac vrlo prosperitetnog HDS-a, nego se natječe za glazbeni novac Ministarstva kulture, što ga odobrava komisija u kojoj, nećete vjerovati - sjedi on sam«, konstatira Bosiljka Perić-Kempf. A što jedan »haaški ekspert i avangardni skladatelj« uopće ima raditi u Nadzornom odboru, primjerice, Gaj grupe - tvrtke koja je ostala upamćena po mešetarenju i utaji novca posmrtne pripomoći iz koordinacije triju udruga ni da zucnu. Čini se da je HDS-u, HUZIP-u i ZAPRAF-u više stalo do Josipovićeve bolje prošlosti, nego do golih činjenica.

08.06.2009., ponedjeljak

Dosta šutnje!

Danas sam ovo poslala u Globus, jer su me toliko iznervirali da sam/smo odlučili da je dosta bilo šutnje!


Odlučili smo vam se obratiti ovim putem, pošto smo došli do zaključka da našom šutnjom ništa nećemo postići, a trpjeti ovo više ne možemo. Osvrćemo se na vaš tjednik broj 965 od 5. lipnja 2009, naročito na dva vaša novinara i njihove članke – Denisa Kuljiša i Jasnu Babić.

Zgroženi smo govorom mržnje kojim ovo dvoje novinara iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, obasipaju čitatelje! Da živimo u nekoj normalnoj, pravnoj državi, Denis Kuljiš bi odavno bio kažnjen za sve gnjusobe, laži, klevete, podvale, podcjenjivanja, ne samo novčanom kaznom, nego i kaznom zabrane javnog pisanja i djelovanja! Konstantnim progonom i govorom mržnje, gnjusnim objedama «časti» i iz novinskih stupaca i sa malih ekrana gospodina i pjevača Marka Perkovića Thompsona, a njegovu publiku svrstava u kategoriju «kila mozga dvije marke», a može i puno jeftinije! Svoju kolumnu pod naslovom «Thompson u Bandićevoj režiji: generalka za fašistički puč» započinje teatrom apsurda – opisivanjem svekolikom čitateljstvu autoritarnog sindroma. Tako da su se čitatelji odjednom našli negdje u osamdesetim godinama kako izlaze iz nekog narodnjačkog kluba iako im je Kušljiš tako želio predočiti MPT-ove koncerte. Jer svatko tko je barem jednom bio na MPT-ovom koncertu zna da ovo što je napisano nema veze sa zdravim mozgom. Međutim, i sam naslov kolumne je grozomoran, izašao iz nekog najdubljeg kazamata bolesnog uma! Nazivati desetke tisuća ljudi fašistima nije ništa drugo nego čisti i nepatvoreni govor mržnje. A da u tome nema niti trunke istine, zna Denis Kuljiš dobro, jer da su ti ljudi išta od onoga čime ih je etiketirao, NIKADA ne bi takvo što napisao, jer bi se bojao za svoj goli život. Ali on dobro zna da je sve što je u tom gnjusnom štivu iznio čista laž i da mu od tih groznih «fašista», «protofašista», «desničara», «ustaša», to «horde jadnika», tog «čopora» koji samo čeka da nekoga rastrga neće pasti niti dlaka s glave i zato pljuje, pljuje, pljuje, blati, gadi, kleveće, gazi, podcjenjuje i najviše od svega – MRZI. Normalnom čovjeku jednostavno da dođe zlo od ovakvog članka, od ovakvoga Kuljiševoga razmišljanja, načina življenja, bivstvovanja... Jer on sebe svrstava u građane, dok smo mi drugi ??? sudeći po naslovu fašisti pa nas treba sve, neke preklane, druge žive, kao nakon Drugog svjetskog rata pobacati u jame. Ili bi nam Kuljiš otvorio hotel s pet zvjezdica na Golom otoku, jer smo mi fašisti, a on je (i njemu slični) građanin, on je liberal, veliki, vrli demokrata koji svoj svjetonazor i životni stil hrani patološkom mržnjom, strahom, najgorom grubošću u pisanoj riječi, cinizmom, a iz svoje pozicije moći (koju u Hrvatskoj zaista i ima) vrši destrukciju po svima onima koji razmišljaju drugačije od njega, a to on i oni nikako ne dopuštaju! Da, Denis Kuljiš nedvojbeno pati od onoga čime optužuje i blati nas «fašiste» koji samo što nismo digli puč – nedvojbeno pati od autoritarnog sindroma. I još neki ljudi ozbiljno i istinito shvaćaju njegove članke... Jad i bijeda demokracije, pravne države i Denisa Kuljiša, proletera koji je u komunističko vrijeme pisao komunističke pamflete i navikao prozivati bez ikakvih posljedica svakoga tko bi mu se činio nepodoban i u neskladu s njegovim mišljenjem i svjetonazorom.

Novinarka Jasna Babić nam je u svom članku «Kako je Sanader «izdao» desničarski kult heroja Ante Gotovine» po n-ti put demonstrirala da još uvijek trpi teške psihičke i emocionalne posljedice nestanka bivše države i uspostave samostalne i neovisne Republike Hrvatske. Možda bi trebala otići na psihijatrijsko vještačenje, zacijelo bi joj bio dijagnosticiran PTSP, pa onda može i u mirovinu, da oslobodi prosječne hrvatske čitatelje svojih plaćeničkih pamfleta i fenomenalnih tumačenja najnovije hrvatske povijesti! Tako nas ta vrla i vrsna novinarka obavještava da je Gotovina i njegov slučaj (i ljudi koji su stali u njegovu obranu, naravno) posljednji bastion «ustaško-kriminalno-špijunske desnice». Doista teške riječi, jer njima etiketira kao fašiste i kriminalce preko nekoliko stotina tisuća ljudi koji su sudjelovali u Domovinskom ratu i obranili ovu državu i sve njene građane od fizičkog istrebljenja. Samo to dotičnoj novinarki još nije jasno, ili jednostavno ležerno prelazi preko činjenice da slučaj Gotovina nije suđenje samo tamo nekom generalu, nego puno više. Dotična nas pokušava prosvijetliti svim svojim snagama, pozivajući se na svemogući, sveznajući i neprikosnoveni Haaški sud, o stvarnoj naravi akcije Oluja i, naravno, cijeloga Domovinskog rata, koji je za nju jednostavno «udruženi zločinački pothvat». Pri cijelom tom pljuvanju i blaćenju mi, prosječni čitatelji, ne smijemo smetnuti s uma da je dotična napisala stotine i tisuće članaka na temu Domovinskoga rata, ne zato što mrzi Hrvatsku, nego iz velike ljubavi prema Hrvatskoj i svim onim stanovnicima Hrvatske koji još nisu doživjeli prosvjetljenje i proživjeli katarzu za strašne zločine što su ih počinili dok su pokušavali sačuvati žive glave ratujući protiv treće najjače armije u Europi. Naša sreća da je ona tu katarzu doživjela sjedeći usred Domovinskog rata u Knez Mihajlovoj ispod 5 metara visokog spomenika Draži Mihailoviću (i onda se čudi da ju je netko špijunirao. Smiješno). Pa sada tu istu katarzu moramo i mi doživjeti pošto-poto. Srećom pa je rat završio prije nepunih petnaestak godina pa još uvijek ima živih ljudi koji su sudionici Domovinskoga rata, svjedoka onoga vremena, inače bi nas Babićka i njoj slični novinari uvjerili u tko zna što. Ovako smo samo ustaše, kriminalci i špijuni.
O zlokobnosti i neetičnosti njezina pisanja svjedoči uporno insistiranje na nesuradnji Hrvatske sa haaškim sudom po pitanju topničkih dnevnika. Tako da se nije čak ni potrudila pročitati članak s jednim od svjedoka optužbe (!) Markom Rajčićem koji je lijepo objasnio kakvi to dokumenti nedostaju u Haagu. Ne nedostaju neki tamo topnički dnevnici, ne, nego nedostaju planovi, tj. dijelovi planova djelovanja topništva zbornog područja. Pa kakve sad veze imaju planovi sa provedbenim dokumentima i sa konačnim stanjem na području Knina i općenito Krajine, upitali bi se ljudi sa zrnom mozga u glavi? Pa zar smo se pet godina igrali video igrica ili Rizika pa smo malo drugačije proveli od planiranoga??? A mi koji smo bili par dana nakon Oluje u Kninu nismo se mogli načuditi koliko je grad ostao u komadu i koliko je neoštećen. Nismo se mogli načuditi ljudima koji su s nama, tom, po Babićki, zločinačkom vojskom, ustašama, u korak bježali u šumu vodeći sa sobom djecu dok smo ih mi molili da se vrate svojim kućama. Nismo se mogli načuditi kad su nam, izgladnjelima, prodavali janjčiće za 50 maraka jer ne primaju kune pošto ne znaju što bi s njima jer su očekivali povratak svojih, a nevjerni Tome se ne mogu načuditi našim pričama da smo morali plaćati Srbima s oslobođenih područja janjčiće, da im ih nismo oteli, a kamoli da bi nekima od tih ljudi naudili. I to je to zloglasno čišćenje i rješavanje srpskoga pitanja. Da, zločinački je to pitanje riješio Savo Štrbac kojeg smo imali priliku gledati i na nacionalnoj TV i slušati njegova objašnjenja o masovnom povlačenju iz Krajine s ciljem očuvanja «biološke mase». I onda su Hrvati zločinci!? Hrvati su genocidni, mi smo proklete ustaše, zloglasni koljači koji su držali koncentracione logore. A gdje smo ih to držali, po Crnoj Gori, Vojvodini, Srbiji?!
Novinarkina mržnja ide tako daleko da u jednom trenutku u istoj rečenici spominje Pukanićevo ubojstvo i maestralno ga povezuje s Gotovininom obranom. Zaista sjajno izvedeno u režiji novinarke Babić! Jedino što nikako nije uspjela shvatiti u vezi Gotovininog uhićenja jest činjenica da se Ante Gotovina predao, što se i više nego jasno vidi na uspješno snimljenoj i smontiranoj snimci uhićenja. Pa baš nas zanima kako joj je to promaklo? I njoj i tolikim hrvatskim novinarima. Pa taj je čovjek mogao do kraja života uživati na mnogo luksuznijim lokacijama od ove na kojoj je uhićen jer ima potporu velikog dijela hrvatskoga naroda, ali on je bio toliki junak (kao i za vrijeme Domovinskog rata) da je podnio i tu žrtvu i, nesumnjivo u dogovoru s hrvatskim vlastima, predao se onom izrežiranom cirkusu – Haaškom sudu - čija je pristranost neupitna, čija je svrha danas i više nego očigledna ispodprosječnom hrvatskom čitatelju, ali ne i našoj vrhunskoj novinarki, a to je jednostavno izjednačavanje zločinca (Srbije) i žrtve (Hrvatske) (ovo u zagradama se jednostavno mora istaknuti pošto mnogim hrvatskim novinarima i intelektualcima dandanas nije jasno tko je zločinac, a tko žrtva u Domovinskom ratu).

Zanimljivo je kod oboje novinara, i Kuljiša i Babić (i mnogih drugih novinarskih perjanica), da se oni deklariraju kao građani, veliki europejci, oni su zagovaratelji i branitelji ljudskih prava, oni stoje na prvim crtama obrane pravne države, svoje djelovanje su posvetili promoviranju Europske unije i njezinih vrjednota... Ono što ova piskarala nikako ne mogu shvatiti, bolje reći sa čime se nikako ne mogu pomiriti, jest činjenica da su hrvatski branitelji, hrvatski domoljubi devedesetih godina prošloga stoljeća davali svoje živote za slobodnu Hrvatsku, za europsku Hrvatsku, za Hrvatsku pravnu državu, za Hrvatsku u kojoj se poštuju ljudska prava, za Hrvatsku koja je izašla iz komunjarskoga mraka u kojem su navedeni novinari i njihovi pokrovitelji blistali svojim boljševizmom! U vrijeme rata svoje su djelovanje posvetili rušenju ovako zamišljene Hrvatske države, Hrvatske europskih vrijednosti, a danas, petnaestak godina nakon rata prodaju nam svoje lažno svjetlo, svoju građanštinu, svoj liberalizam, a u biti pomno sakriveno jugonostalgičarstvo najcrnjega terora kao vrhunske moralne vrijednosti. Bravo, bravissimo!

Dosanjana i suprug, učesnik «udruženog zločinačkog pothvata»

18.02.2009., srijeda

Što je rodna diskriminacija ilitiga do kad će preživjeti MAMA i TATA

Tamo negdje 2006. godine Arnold Schwarzenegger, kalifornijski guverner donio je neki novi antidiskriminacijski zakon. Prema tom se zakonu “u državnim školama zabranjuje sve što bi moglo biti protumačeno kao negativno prema drugim alternativnim izborima, posebice što se tiče seksualne orijentacije”. Nadalje, “novi zakon čak dopušta da muški učenici koriste ženske svlačionice i ormariće i obrnuto, ako se izjasne da su nekog drugog seksualnog opredjeljenja”.

U Kaliforniji su se roditeljska vijeća i obiteljski odbori pobunili protiv takvog zakona jer će “djecu od pet godina izložiti homoseksualizmu, biseksualizmu i transseksualizmu iako se tome protive roditelji, učitelji, pa čak i školski odbori”.

Uobičajeno je da dijete ima 'TATU' i 'MAMU', no u novim okolnostima to bi moglo biti diskriminatorno, pa bi se u škole trebao uvesti neutralni pojam zbog djece iz istospolnih zajednica. Tako jučer u Kaliforniji, a sutra u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj je uobičajena praksa da se u udžbenicima kao slika obitelji danas nalaze crteži, fotografije, skice koje pokazuju “mamu”, “tatu” i “dijete/djecu”. Prema novom hrvatskom Zakonu to je (moglo bi biti) diskriminatorno, ne samo zbog istospolnih zajednica, nego i zbog samohranih roditelja (prema osnovi “bračni i obiteljski status”). Svaka situacija u kojoj se na naizgled neutralan način u bilo kojem obliku i u bilo kojem okruženju obitelj prikazuje takvom uobičajenom “MAJKA-OTAC-DIJETE” slikom, izgleda ja postala diskriminatorna.

Sve su to primjeri nove rodne izobrazbe koja se u svijetu nameće, a i u Hrvatskoj ima svoje zagovornike. Naum je da se u takvu ozračju poučavaju učenici od najranije dobi i to bez pristanka roditelja. Naravno, zagovornicima “novih vrijednosti” (a zašto ne reći i novih stereotipa) ne pada na pamet da svoja uvjerenja provjere na izborima, u javnim kampanjama, otvorenim raspravama, sučeljavanjima argumenata. Oni svoje “nove vrijednosti” jednostavno žele svima nedemokratski nametnuti, pa makar to morali učiniti i zakonima.

Budući da, prema tim radikalnim pogledima na spolne/rodne identitete, nema očekivanog suglasja između spola i roda, odnosno da se to dvoje međusobno uopće ne uvjetuje, u odgoju djece (počevši od rodilišta) ne će se smjeti automatski sugerirati podudarnost spola i roda, nego ćemo svu djecu trebati odgajati “neutralno” da bi ona u tom “neutralnom” razvoju sama izabrala svoj rod. Hrvatski Zakon traži da se tako ponašaju i javna tijela (rodilišta, škole), ali i sve pravne osobe (jaslice, vrtići...), pa čak i fizičke osobe bez ikakve razlike (roditelji!) jer je spol sekundarna odlika i potencijalno naša “pogrešna predodžba” o osobi, dok je izabrani rod jedini identitet osobe. Znači li to da će se u rodilištima morati ukinuti uobičajena praksa bilježenja je li se rodilo “muško” ili “žensko”, jer je to prva “naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa” koja roditeljima sugerira u kojem smjeru da krenu s odgojem djeteta, pa i samih sebe u odnosu na dijete?

Jer evo što kažu promicatelji novih “rodova”: Rodna odredba (spol) odnosi se na ono što doktorica kaže da jesi prilikom rođenja. U većini kultura to su M ili Ž oznake i obično su određene prisustvom (muški spol) ili nedostatkom (ženski spol) penisa. Spol je nešto što nam je učinjeno davno prije nego smo mi imali mogućnost bilo što reći po tom pitanju. Neki ljudi razlikuju spol i rod govoreći stvari poput: “moj spol je ženski, ali moj rod je muški”. Zašto ne reći: “Ja sam muškarac s vaginom”? Zašto ne bi dekonstruirali i taj biološki imperativ koji označava genitalije kao muške ili ženske? Zašto prihvaćati mišljenje naučnika/ica koji bi željeli sve stvari lijepo i uredno posložiti u predvidljive dvojnosti? Smatramo da ne postoji razlog za podjelom ljudskih tijela na ženski i muški spol, osim da takve podjele odgovaraju ekonomskim potrebama heteroseksualnosti, tj. da “žena” kao pojam postoji samo da učvrsti i utvrdi dvojni i suprotni odnos prema “muškarcu” (Hodžić-Bijelić-Cesar, Spol i rod pod povećalom, CESI, Zagreb, 2003., str. 81).

Navod je preuzet iz priručnika koji je ušao u hrvatski školski sustav kao sastavni dio programa Zdravstvenog odgoja i obrazovanja udruge Forum za slobodu odgoja.

U Hrvatskoj je spomenuti zakonski članak toliko neodređen i široko postavljen, a u suodnosu s drugim člancima Zakona i toliko ambiciozan u pronalaženju svih tragova diskriminacije, da će u praksi izazvati ili potpunu besmislenost i nekorisnost ili nasilnu i sustavnu “diskriminizaciju” društva.

To je najbolje objasnio Viktor Zahtila (potpisan kao gay aktivist, poznat i kao novinar te autor lažnog intervjua Davora Butkovića s premijerom Ivom Sanaderom u Jutarnjem listu) kada je jasno rekao da za njih NE POSTOJI “MUŠKO-ŽENSKA” BINARNOST, nego RODNI SPEKTAR IDENTITETA KOJI SE NUŽNO NE PODUDARA SA SPOLOM.

Komplicirano, ha? Kako ćemo sad zvati mamu i tatu, a da ne diskriminiramo mame-mame, tate-tate i one koji ni sami ne znaju tko su ni što su? Zaista, ljudi koji se bave ovakvim stvarima i maltretiraju 90% hrvatske populacije fakat imaju previše vremena.

14.02.2009., subota

Danas je Valentinovo...

komercijalni praznik za sve glupsone što imaju višak para, pa trošite majmuni belj

Pa jeste li se onda pridružili korporativnoj akciji «Svaki mjesec jedan praznik»
Siječanj – Nova godina, skijanja
Veljača – Valentinovo
Ožujak – 8. mart (ma pazi malo, valjda 8. ožujak)
Travanj – Uskrs
Svibanj – Praznik rada
Lipanj – hm, šta je u lipnju? Ah da, počinje sezona ljetovanja! Taman smo ispeglali kartice od zimskoga skijanja, sad ćemo se «peglati» do zime headbang
Srpanj - ljetovanja
Kolovoz – ljetovanja (a i Vela gospa je tu)
Rujan – ništa, zamislite! pardon, netko ipak ima rođendan
Listopad – pa i ovdje netko ima rođendan
Studeni – Dan mrtvih
Prosinac – dani ludovanja, krenuvši sa Sv. Nikolom do N.Godine. a tek skijanja...

Ah, što volim potrošačko društvo LOOOOOOOOOL rofl

05.02.2009., četvrtak

Da, MRZIM EU (1)

Odlučila sam se napisati (ako Bog da) s vremenom kako budu stizale vijesti, nekoliko članaka zašto mrzim EU. Danas mi se baš ukazala idealna prilika za prvi takav blog.
Baš čitam na teletekstu kako EU oštro kritizira Češku radi prijedloga kojim bi se čuvanje djece kod kuće (najvjerojatnije se misli na majke) smatralo poslom s punim radnim vremenom. EU smatra takav prijedlog ZASTARJELIM I DISKRIMINIRAJUĆIM!
EU se dalje boji da bi prijedlog mogao vratiti tradicionalnu podjelu dužnosti na muške i ženske. i da bi mogao, zamislite!, PRISILITI žene da prestanu raditi zbog svoga «prirodnog» puta, tj. brige za djecu i obitelj!

Ovo je MONSTRUOZNO! Ne znam od kuda prije da krenem! Valjda od činjenice da muškarci i žene nisu jednaki! NE, MUŠKARCI I ŽENE NISU JEDNAKI. I još jednom – MUŠKARCI I ŽENE NISU JEDNAKI I NIKADA NEĆE BITI JEDNAKI!!! Naše mlađe čitateljice i feministice će možda biti zgrožene ovakvim mojim stavom, ali mi zaista nismo jednaki, niti fizički niti psihički. Muškarci ne mogu raditi neke stvari koje mogu raditi žene, i žene ne mogu raditi neke stvari koje mogu muškarci. Zar se je tako teško pomiriti sa tim činjenicama??? Zar se je tako teško pomiriti s činjenicom da muškarac nikada neće zanijeti niti roditi dijete i da nikad neće moći dojiti i da 90% njih nema istu senzibilnost na djecu kao što to imaju žene. 90% njih jednostavno nije u stanju voditi brigu o kućanstvu kao što to mogu žene, jer njihovi mozgovi, kemija u njihovim mozgovima im to jednostavno ne dopušta. Oni su drugačiji, mi smo drugačije.

Ja sam majka, i Bog me je blagoslovio mogućnošću da budem kod kuće i da odgajam svoje dijete (ali isto tako kako me blagoslovio time, oduzeo mi je, nažalost, mogućnost da imam još djece). Reći ću vam jednu tajnu, veliku istinu koju glavonje i prasci ne žele da znate, a ja sam to iskusila na vlastitoj koži. Ovaj zakon nije diskriminirajući iz ovog blesavog razloga koji se navodi, da bi se nekoga moglo PRISILITI ostati kod kuće odgajati djecu. Ovaj prijedlog je DISKRIMINIRAJUĆI ZA VELIKE KORPORACIJE, ZA FIRME U KOJIMA VI ŽENE RADITE, jer je ženska radna snaga JEFTINIJA, POUZDANIJA, POKORNIJA, I RADIT ĆE POSLOVE KOJE MUŠKARCI NEĆE!

Iskusila sam to na vlastitoj koži i znam o čemu pričam! Moji muški kolege su bili bolje plaćeni! Radili su kraće od mene (jer sam ja morala ostajati prekovremeno, inače pedala), radila sam što god su mi rekli, mnogo puta ono što nije bilo u opisu mog radnog mjesta, zato jer mi je bio dat izbor – ili posao ili obitelj. Ja vas uvjeravam da nisam usamljeni primjer, već da 90% radnih žena svakoga dana prolazi kroz istu torturu koju sam prošla ja. Muškarci neće trpjeti sranja kao što ih mi žene trpimo. Oni imaju drugačiju kemiju, drugačiju fizionomiju, i tamo nekom šefu neće pasti na pamet da se zajebava s gromadom od dva metra i 100 kila s glupavim zahtjevima, niti će mu pasti napamet da ga dobro išlata.

Prve feministice su se borile za ono što mi, današnje radne žene, NEMAMO – jednake uvjete rada, iste plaće, iste mogućnosti. Ove današnje feministice su zaboravile za što se treba boriti, one su, u većoj ili manjoj mjeri, ispostave istih onih nevidljivih sila koje su žene dovele u ovaj ropski, rastrzani položaj žene-majke-radnice-prehraniteljice-supruge i provode njihovu usranu politiku profita. Jer je žena najbolja radna snaga i korporacijama, globalizaciji, profitu će jako teško pasti odvajanje žene od njegovog zagrljaja i vraćanja žene u obiteljski i dječji zagrljaj. Žene su nekada bile potpuno pokorene svojim muževima i obiteljima. Muškarci su imali glavnu riječ u kući jer su to mogli, oni su radili i oni su zbrinjavali svoju obitelj. Danas su tu ulogu preuzele, NE ŽENE, već njihovi šefovi, firme i korporacije, tako da danas žene i djecu manipuliraju, maltretiraju, ugnjetavaju, ubijaju na poslovima neki bezlični fantomi, sotonski sinovi koji ljude drže gladnima, izazivaju ratove, ubijaju nevine, a mi, kao stoka sitnoga zuba im se pokoravamo i prihvaćamo njihovu filozofiju «demokracije» bez pogovora i dobrovoljno zatvaramo sebe u kaveze u kojima se svi RASPADAMO, RASTAČEMO.

Majke odvajaju bebe od svojih prsiju da bi ih dale u neke bezlične ustanove u kojima na njih 20 dolazi jedna «teta» koja im cijeli dan može samo mijenjati pelene i hraniti. Sa 6 mjeseci mnoge bebe završavaju već u raljama «odgoja i obrazovanja», odvaja ih se od onoga što jedino znaju, majke i oca, bake i djede, i predaje ih se u veliku prostoriju gdje jedino mogu plakati cijeli dan. I tako mi PROIZVODIMO EMOCIONALNO HENDIKEPIRANU DJECU koja će sutra biti NARKOMANI, KRADLJIVCI, UBOJICE, SILOVATELJI i tko zna što sve ne. TO je posljedica odvajanja djeteta od obitelji, DUBOKE EMOCIONALNE RANE koje će tu djecu proganjati u odrasloj dobi. Oni nikada neće imati duboku povezanost sa svojim roditeljima, obiteljima, uvijek će biti SAMI, USAMLJENI, ovo društvo, sami njihovi roditelji će ih natjerati da se skrbe sami o sebi već od punoljetnosti, od 18 godina – mnogi će roditelji reći – tornjaj se, ili će sama djeca otići tko zna gdje (kako se situacija razvija, najvjerojatnije na studij negdje u EU gdje će i ostati) a njihovi će roditelji ostati sami u svojim poznim godinama, umirat će u staračkim domovima ili još gore, usamljeni u svojim praznim stanovima gdje ih neće pronaći sljedećih par mjeseci ili godina jer su im djeca tko zna gdje. Vidite, moja je nona umrla meni na rukama, ja sam ju pokušala reanimirati disanjem usta na usta i masažom srca, ali nije išlo, Bog je došao po nju, i to nije bilo tako strašno kako vi mislite. Jer je bila sa nama, i nije bila sama kada je otišla, i nona moja, volim te i jedva čekam da te vidim.

Ženi je uistinu mjesto kod kuće, da se skrbi o svojoj djeci, o svome mužu, a kasnije da se skrbi za svoje roditelje i dostojanstveno ih otpravi, i da ima tu čast da i nju njena djeca otprate.

I ne treba se bojati kao ćemo živjeti, kako ćemo se prehraniti. Svako radno mjesto koje žena napusti, ostat će upražnjeno i na njega će doći neki muškarac, otac, glava obitelji koji će dobiti duplo bolju plaću nego što ju sada ima, i bit će love za sve. Jer istina je ta da su mnogi muškarci frustrirani jer ne mogu prehraniti svoje obitelji, jer im mi jednostavno rušimo vrijednost njihovog rada, priznale mi to ili ne. Još jednom ponavljam – žena će raditi isti posao za manje love (znači da uporno i uporno i uporno SMANJUJE VRIJEDNOST RADA i PRODUŽUJE RADNO VRIJEME) i slušat će sve bez pogovora (znači da dozvoljava maltretiranje SVIH spolnih skupina).

ŽENE SU IDEALNA RADNA SNAGA ZA MNOGE EKSPLOATACIJSKE, DISKRIMINACIJSKE, LOPOVSKE TRANSNACIONALNE, KORPORACIJSKE UDRUGE od kojih jedna od važnijih EU (za sve iluzioniste, EU je samo EKONOMSKO udruženje, ne čak ni zemalja članica, nego KORPORACIJA koje upravljaju tim zemljama članicama).

25.01.2009., nedjelja

Velika obmana zvana Obama

Pa za sve one kojima to do sada nije jasno, dragi moji, taj Obama vam je od prvoga dana kukavičje jaje. Dobro, nama Hrvatima, to je možda i bilo jasno, ali mi je žao onih Amerikanaca koji toliko nade polažu u svoga novoga predsjednika. Zanimljivo kako u toj Americi svatko može postati predsjednik, npr. Reagan je bio glumac, a ovaj sada je bivši kritičar restorana. Svakako ima iskustva pred kamerama, pošto smo imali priliku gledati ga kako kritizira juhe, salate i pečenja :) LOOOL I takav jedan bi trebao voditi državu?! (Daleko od toga da je kod nas situacija bolja. Ako ništa drugo, Amera ima jedno stotinjak puta više nego nas, pa si imaju veći izbor).

Iskreno, mogu se strpati u kožu prosječnog Amerikanca kome je izbor jednog crnca za predsjednika događaj bez presedana. Mislim da u Hrvatskoj ne postoji nešto tome slično i da tu kod nas nema čovjeka koji bi izazvao takve emocije kakve je on uspio izazvati. Dojučerašnji rob je postao predsjednik. Sjećam se kad je u Big Brotheru pobijedio Hamdija – cigan. To je nama Hrvatima (bar meni) bilo sasvim normalno. Ali mnogim Europljanima, velikim demokratama, našim uzorima, to je bio strašan šok. Pogotovo kad nas počnu prikazivati kao naciste, fašiste, koljače, one koji su imali, uz njemačke, najzloglasnije konclogore (tako tvrde pojedini naši novinari i intelektualci). Ma, vjerujte vi meni, mi smo predobri, predobar narod smo mi Hrvati. Svakako bi Amerima bio potez milenija da su si izabrali čovjeka koji nema veze s njihovim zloglasnim sveučilištima (harvardom, yaleom koja u enormnim količinama proizvode vođe, što države, što korporacija, a svakako čudovišta), ali kao što vidimo s Obamom to nije slučaj. Znate onu, jabuka ne pada daleko od stabla. Tako ni Obama nije daleko pao od učenja svojih učitelja, onih istih koji su izučili Busha prije njega.

Nego da se ja vratim Obami. Od kako je zasjeo na svoj tron, sve nešto krivo radi i nikako ništa dobro ne ispada. Samo kad se sjetim "krunidbe", tj. polaganja prisege. Navodno je prvo pogrešno prisegnuo jer je sudac krivo govorio, a ovaj za njim ponavljao pa ne valja. Onda su ponovili prisegu u Bijeloj kući, ali po onih par fotografija, taj tko zna što je prisegnuo i nad čim je prisegnuo. Biblije tamo nije bilo za vidjeti, tko zna nad kojom knjigom je prisegnuo. I ponovo kažem, šta je uopće prisegnuo.

Onda imamo prvi potpisani zakon, onaj o zatvoru na Kubi gdje se dečki sunčaju u narančastim odijelima. Pa je, navodno, naredio zatvaranje tog zatvora. Šta da? Ja to nigdje nisam čula. Ja sam samo čula da je tim zatvorenicima u tom konclogoru suspendirao suđenja na tri mjeseca tako da dečki mogu uživati u torturama još neko vrijeme. Jedino šta ih više ne smiju "šokirati" niti ih utapati, pa će izmisliti neka druga mučenja kojima će iznuđivati raznorazna priznanja. Svakako su ti zatvorenici jedva dočekali da im nakon 10-ak godina maltretiranja, nakon što su jedva dočekali početak suđenja, pa proglasili ih krivima ili nevinima, ali da bar više ne sjede u kavezima pod užarenim kubanskim suncem, novi američki predsjednik stavi suđenja na suspenziju još tri mjeseca. krasno, nema šta.

A drugi zakon mu je također super. Onaj prasac Buš bar je odlučio da neće financirati ustanove koje prilikom planiranja obitelji preporučuju pobačaj, a ovaj šminker Obama je to odlučno odbacio, pa svojim potpisom šakom i kapom financira ubojice djece. Bravo, Obama, sve 5!

Naravno da je ovo sve bilo ironično, drugačije ne može ni biti, pa barem smo mi Hrvati pametni. S nestrpljenjem čekam njegove sljedeće poteze, definitivno će biti jako zanimljivi. A razočaranje koje će uslijediti će biti nemjerljivo. Jadne razočarane budale (Oprah, uzalud ti bačeni novci!)

Mislim da se je, u biti, bijela elita zaista potrudila izabrati crnca, tako da nakon njegove vladavine nikome više nikada neće pasti napamet izabrati crnca za predsjednika.

11.10.2008., subota

...a šta ako nije bio mafijaški obračun?

I eto, nakon par dana razmišljanja i triježnjenja, zapitah sama sebe, a šta ako nije bio mafijaški obračun???

Ne mogu citirati ali mislim da ide ovako nekako: «neću se svetiti na tebi, već na tvojoj djeci i djeci tvoje djece.» otprilike reče Gospodar naš u Starom zavjetu.
I zaista, tko je Hodak i njegova gospođa, bivša potpredsjednica Vlade? Znam samo da predstavljaju neku kremu («kremu») ovog društva, njegove intelektualce i osobe od utjecaja. A koliko je bilo ljudi koje su Hodakovi obranili i koji su bili KRIVI, i koji su ih proklinjali, kao što su proklinjali obitelji u slučaju Stričak – ubojstva kamionom u tunelu? Da li je nekome zaista prekipilo pa rekao – e sada ćeš vidjeti kako izgleda izgubiti dijete (ženu, muža, roditelja)? Okrutno zvuči, znam, ali možda je uistinu tako. Ne branim onog kirurga Šimića koji je pobjegao u Sarajevo, a dobio je devet godina za primanje mita, a istodobno je spasio nekoliko (desetaka) ljudskih života. Istodobno je Stričak iz par redova više dobio osam godina za ubojstvo (ako se ne varam) četiri osobe, s time da presuda nije pravomoćna, moguće je da mu se smanji na tri godine. I koliko je takvih slučajeva u našim pravosudnim redovima posljednje vrijeme??? Nebrojeno mnogo....

O mrtvima sve najbolje, ali mislim da moje dijete nikad neće imati život niti životne prilike kao što je imala pokojna Ivana. Neće uživati u skupim «parfemima, putovanjima, omiljenim šampanjcima», neće imati tatu koji će mu iskeširati deset milja eura da bi se upisala u odvjetničku komoru... Kako stvari stoje, sljedeće godine neće imati niti za nove traperice.

Ali, ostaje činjenica da nam je država u banani, da ne funkcionira ni policija, ni pravosuđe niti mnogo toga drugoga, i da bih voljela živjeti negdje drugdje. Zlatna mladež... i njihovi roditelji. Gospodar im je dao sve, a oni... A mi?...

Gospodaru naš, oprosti nam i smiluj se, ti znaš ono što mi ne znamo, a mi znamo samo onoliko koliko ti želiš. Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje!

08.10.2008., srijeda

Zimbabve - stižeeeeem!!!!!

Bez zezancije, da nemam klinca koji me veže za ovu usranu grudu zemlje što se zove Hrvatska, spakirala bih kofere i vooooožnja – bilo kuda, samo ne više Kroejšije.

Sve je počelo prije par tjedana sa ovom financijskom krizom. Tako jasno da će i Kroejšija najebat bez obzira šta glavonje tvrdile. Nisam mogla vjerovat svojim ušima i očima dok sam gledala Smranadera kako Kroejšanima objašnjava kako nama financijska kriza ništa ne može, kako je Kroejšija sigurna financijska destinacija, i da ljudi dragi, «ulažite u štednju, životna osiguranja, mirovinske fondove» i ostala sranja koja su se u svim zemljama pokazala kao gubitnička ulaganja. Pa dobro, Smranaderu, koliko nas glupima smatraš??????

Nije mu možda palo na pamet da nam kaže – da, cijeli je svijet u krizi, i za očekivati je da će kriza doći i u Hrvatsku, pa vas dragi građani, molimo da ne povlačite u cijelom ovom ludilu svoje novce iz banaka jer će nam kolabirati privreda, a mi ćemo vam garantirati bar za toliko i toliko. Eto, dolaze nam teška vremena, ništa ne možemo poduzeti, ali pokušat ćemo bar nešto. Jok, to mu nije palo na pamet.

I onda uslijed cijele te ekonomske frke, netko je naručio tipa da likvidira kćer trenutno najpoznatijeg odvjetnika najpoznatijeg hrvatskog optuženika. Jadno dijete. Evo, draga Ivana, iako te poznavala nisam, počivaj u miru Božjem. To je jedino što mogu za tebe učiniti, iskreno se pomoliti Bogu da ti podari svoj mir i spokoj.

Kad sam čula vijest na podnevnom dnevniku HRT ostala sam toliko zatečena da uopće nisam znala kako da to saopćim suprugu. On, naime, ima PTSP i totalno je u banani. I da, rekla sam mu, i eksplodirali smo skupa, tako da nas je cijelo susjedstvo čulo. Danas smo, za razliku od ovih komunjara koje nas okružuju, izvjesili na balkon hrvatsku zastavu, ali smo ju «ukrasili» crnom trakom, jer je Hrvatska, onakva za kakvu smo se borili i kakvu smo željeli, definitivno umrla, poginula, likvidirana kao i sirota djevojka od 26 godina u drugom stanju...

Jučer smo bili na protestu, na Korzu. Sramota, Bogu za plakat... Jedan seronja, najobičniji politikant koji valjda svoju karijeru želi graditi na mrtvima kao i većina oporbe, napravio plakat «Sanaderu smijeni sam sebe» tako da ti odmah u oči upadne četiri početna slova S, gnoji kako će se oporba pobrinuti i srediti situaciju u zemlji. Kakva, faking, oporba???? Kaj, Bandić? Kaj nije on u SDP-u, oporbenjak koji drma gradom Zagrebom, kaj će nam taj i takvi uvest red u državu? Ili skiper na jahti svoje žene, grandoman Čačić? Možda nam Mesić uvede red u državu, predsjednik pokajnik, opančar, kakti je velio ne tako davnih ratnih godina? A kaj nisu ti iz oporbe pustili Zločinačku na slobodu??? Il' me to pamćenje loše služi?

Pa, možda bi trebali ispeljat vojsku na ulice, očito nam policija nije dovoljna. Čekaj, čekaj!!!! Koju vojsku???? Onu koju je Mesić raspustio 2000. učinivši državni udar???? Ili ovu sada koju je Sanader ukinuo????? Jebote led, pa mi se nemamo čim branit! Zamisli da nas tek napadne neka od susjednih država s kojima smo do jučer ratovali!!!!??????

Eto, tako, država nam je Bogu za plakat. I da... Nitko nam za to nije kriv, nego MI SAMI.

22.07.2008., utorak

Boli me đana za Karadžića

Joj, glupe raje u ovom balkanskom «regionu»...
Srbi čupaju kosu, Bosanci slave, Hrvati pametuju i potajno likuju...
Čemu, zašto???
Dobro, za Srbe mi je jasno, ali za nas ostale - ?

Da nije tragično, bilo bi smiješno. Koga briga za Karadžića? Što mi svi skupa imamo od toga što je on uhićen i što će završiti, najvjerojatnije, u Haagu? Pa i da ga osude, što i onda imamo od toga. Ništa.

Realnost je sljedeća – Srbi su, unatoč svemu, za sada izašli iz rata kao pobjednici, a svi ostali kao gubitnici. Realno gledajući, nisu Hrvati najveći gubitnici, barem ne u nekom kontekstu države. Tu su, gledano u postocima, za par postotaka ispred Hrvata Bosanci koji su ostali bez više od pola države i koji su «očišćeni» od života u više od polovice svoje domovine. Srbi su za svoje ratne pothvate, agresiju, terorizam i genocid nagrađeni jednom realnošću koja se naziva Republika Srpska. Srbija je možda ostala bez Kosova, ali, budimo realni, Kosovo nikad nije bila Srbija. Srbija je, nadalje, nagrađena za svoje zločine Vojvodinom, bez obzira koliko se to vama čini čudnim, ali ni Vojvodina nikad nije bila Srbija. Bila je Hrvatska. Srbija još uvijek ima itekakav utjecaj u Hrvatskoj, gdje građani srpske nacionalnosti imaju povlašten položaj, a još i danas su neki dijelovi Hrvatske daleko van kontrole hrvatskih vlasti.

Hrvatska, ako niste znali, plaća ratnu štetu. Plaća ju prema BiH, u vidu nekoliko milijuna eura koji svake godine odlaze u proračun Federacije, a navodno na račun hrvatske komponente Federacije. Naravno, te novce naši ljudi ne vide.

Srbija ne plaća ratnu štetu. Zašto? Zato jer nitko do sada u onom dreku od Haškog suda nije uspio povezati srpski vrh s ratom u «regionu». Pa kako to? Pa tako. Međunarodna zajednica je pokrila oči i pravi se slijepa. Oni nikako da utvrde vezu između JNA, srpskih generala i pokojnog Slobe, koji je tako prikladno otegnuo papke upravo kad je trebalo...

Gotovina i ekipa imaju ekspresno suđenje koje MORA biti završeno u roku od godine dana (kao i šestorici Hrvata iz BiH, ali suđenja nikako da puste na HRT-u, pa kad ih sve operu sa preko 200 godina zatvora, onda ćemo svi biti u čudu), a pokojnom Slobi i još uvijek živom Šešelju sudi se već najmanje desetljeće. Pa zar to nije čudno?

Hrvati ne samo da plaćaju ratnu štetu, nego su još uvijek žrtve etničkog čišćenja koje vrlo efikasno provode Bošnjaci, a i bosanski Srbi u puno manjoj mjeri jer ih u RS gotovo i nema. I nikog za to nije briga, a najmanje hrvatsku vlast u Hrvatskoj i Hrvate u Hrvatskoj. A zašto tako? Zato što je u Hrvatskoj stvorena jedna supernegativna atmosfera prema Hrvatima iz BiH, a to je jedno zbilja uspjelo djelo neznamčijih službi koje su sve Hrvate iz BiH pretvorili u «zločeste» Hercegovce što su opljačkali i poharali ovu našu jadnu Hrvatsku. A nisu, nego su ju obranili, i još uvijek je brane.

I sad je uhićen Karadžić i njegovi suđenjem i eventualnom osudom ništa se neće promijeniti i boli me ona stvar za Karadžića (al' šta je je, jebeni si ti srpski psihijatri).

Morski pas!

Bili smo u Bakaracu i nalovili preko kile sitne ribe
Image and video hosting by TinyPic
i onda ju svu dali našem magarcu da ju pojede!

Original Video - More videos at TinyPic

18.07.2008., petak

Tri su sata ujutro, ne mogu spavati i luda sam do bola...

Ma otkud uopće da počnem? Današnji mi je dan totalna koma, jedan slalom dobrih i loših raspoloženja, dobrih i loših vijesti i događaja...

Valjda je najaktualnija stvar danas kapetan Laptalo i presuda od 14 godina i 200 milja € kazne. Da sam šokirana – pa i nisam. Znam da su Grci, kao i Turci, po pitanju droge ful strogi. I očekivala sam ovakvu presudu, ali opet, kao čovjek nadala sam se da će ga ipak pustiti. U biti, šokirala me brzina samoga suđenja, imam osjećaj da se tu nešto ili gadno prikriva (možda nekima u RH nije u interesu daljnja istraga, tko zna do kojih vrhuški bi doveli rezultati), ili nam Grci pokazuju na ovaj specifičan način pokazuje što misli o Hrvatskoj. Mnogi se bune na presudu, brzinu presude, dokaze koji su /ne/postojeći, a ja mislim da se grčko pravosuđe ugledalo na hrvatsko pravosuđe. Kao da gledam ovaj zadnji proces Mirku Norcu. Bio je tamo, netko je nešto napravio, u ovom slučaju pospremio, a on kao zapovjednik neka leži nekoliko godina u zatvoru. Eto, Grci kao da su prepisali našu sudsku praksu. Nije pomoglo čak ni pojavljivanje gradonačelnice Šuice. To bi na našim sudovima najvjerojatnije nešto značilo, jer kad su u pitanju naši sudovi i poznate ličnosti, sve se rješava ekspresno i po njih povoljno. Toliko o našem pravosuđu.

Onda ima druga vijest, naravno, tko o kome, nego vladajuća klika i Thompsonu.
E, pa dođe mi da odem u Umag, uzmem megafon i vičem onim VIP-ima u počasnim ložama: Vi ste došli u Hrvatsku! Ovo nije demokratska zemlja! Ovo nije slobodna zemlja! U ovoj državi ljudi se progone zato što su drugačijega svjetonazora, zato što su vjernici, zato što su domoljubi! Vi ste pozvani u državu u kojoj je ponovo legaliziran verbalni delikt! Vi ste gosti u banana državi! Zamislite da ste nakon rušenja njujorških Twinsa i napada u Londonskoj podzemnoj željeznici oslobodili teroriste, a kaznili sve one koji su pokušali spriječiti te napade i koji se bore protiv takvih invazivnih napada na vaše domovine. Pa sada se nalazite u takvoj državi! Ugošćuju vas ljudi koji su teški kriminalci, koji su na čudne načine pokupovali pola ovog poluotoka na kojem se nalazite, a zabranjuju dolazak čovjeku koji redovito održava koncerte i sav prihod daje za obnovu bolnica, kupnju skupocjenih medicinskih aparata, obnovu vjerskih i drugih objekata. Predsjednik koji vas ugošćuje za vrijeme rata radio je mnogo gore stvari i imao mnogo stravičnije nacionalističke, rasističke i fašističke ispade od onoga kojeg sada prozivaju na sav glas. Taj isti sada brani one koji su poubijali u operaciji Slaughterhouse pola milijuna hrvatskih građana. Saborski zastupnik koji je u dogovoru s tim istim predsjednikom zabranio koncert na osnovu jedne bezočne laži koju podmeće u usta tom glazbeniku, tome istome ne pada na pamet da se pozove na zabranu rukometnih, nogometnih, košarkaških, vaterpolskih i inih utakmica i događaja na kojima se uzvikuju puno gore i DOGAĐAJU puno gore stvari. Vi ste, VIP-ovci, došli u zemlju u kojoj su kriminalci zaštićeni kao bubreg u loju, u kojem «Dede s Knežije» legalno vode svoje kriminalne biznise, ali ne mogu izaći iz Hrvatske jer ih odmah zatvaraju i protiv njih vode procese. Nalazite se u zemlji Hrvata, u kojoj su Hrvati diskriminirani, gdje po nacionalnom ključu ne mogu doći do posla, gdje ih se radi nacionalnosti progoni, prijeti i ubija.
Što vam više mogu reći?
Dan dolazi,
Za heroje i sirotinju,
Dan dolazi
Da se spase koji vjeruju...


Idemo dalje. PRVOSTUPNICI.
I tako, uveli smo Bolonjski proces. I proizveli hrpu kadrova koji moraju dalje na fakultete jer u hrvatskom gospodarstvu teško da će naći posao. Ali! Mogu slobodno ići van Hrvatske i tamo tražiti zaposlenje, jer će s ovom svjedodžbom, svakako biti prepoznati. I mnogi su već iskazali namjeru da će to i učiniti. E, sad bih vam rekla nešto jako ružno, i vama i onima koji vam omogućuju takvo studiranje. Nisam za plaćanje fakultetskog obrazovanja, to nikako, ali bih svakom onom tko završi fakultet dala uvjet da ono vrijeme koje je studirao, recimo 4 godine, mora provesti na radnom mjestu u Hrvatskoj! Ili ako neće, nek ide van, ali pare na sunce za sve te godine koje si besplatno studirao! Tko vas šljivi!

Zakon o diskriminaciji.
Najnovije sranje što sam čula iz EU je da trudnice u Republici Hrvatskoj imaju previše prava!!!! Sranje nad sranjima nad sranjima!!!!!!! Ma otkud tim bezočnicima pravo da diraju u najosjetljiviji dio našega i tako sve manjega društva?????? J#%»&!» =%/ «/$#/»!!!!!
I naravno da zakon o diskriminaciji ima i te kako veze sa svim ovim jer se sada neki mogu slobodno pozvati na taj zakon i izjednačiti nas sve po svim pravima, kojih i tako NEMAMO!!! Imaš pravo dobit otkaz jer si u drugom stanju. Imaš pravo dobiti minimalac, a eventualni ostatak na ruke. Imaš pravo bit 42 dana doma, a dijete ostavi u nekoj šugavoj ustanovi da o njemu brigu brinu neki nepoznati ljudi. Imaš pravo da ti muž bude doma umjesto tebe uz dijete. Imaš pravo dobit otkaz jer ti je dijete previše bolesno. Imaš i te kakva prava, od kojih te boli glava. Na kraju krajeva imaš pravo na ubojstvo, a ono se zove abortus. Učini to da ne budeš na teret sebi, mužu, državi i Europskoj uniji.
Hrvatska ženo – to su tvoja prava. A kad eventualno dobiješ otkaz nakon tridesete, imaš pravo bit na birou i tražit posao do kraja života.

14.07.2008., ponedjeljak

Kod kuće je najljepše!

Moram priznati da ne razumijem ljude koji cijelu godinu čekaju i planiraju ljetni ili zimski godišnji odmor, puste novce troše na putovanja, zadužuju se i dižu kredite za dva tjedna morskih ili zimskih radosti.
Možda je moja sreća što živim u kući s malim komadom vrta, u zelenom predgrađu Rijeke. Kad pogledam svoju okućnicu, to je živi krš, ali – ima detalja koji razvesele oko i razgale dušu. I želim ih podijeliti sa vama.

Image Hosted by ImageShack.us
Ovo je dragoljub, tako kažu, prekrasnih narančastih ili žutih cvjetova, a ako se uspije sačuvati za dogodine, dvije se boje pomiješaju, pa nastaju šareni prekrasni cvjetovi. Na dodir su svileni, mekani, puteni, a listovi divne zelene boje, poput lopoča, pružaju divan taktilni osjećaj.

Image Hosted by ImageShack.us
Ovi rozi cvjetovi, uopće ne znam kako se zovu, rastu u velikim busenima i preko dana su zatvoreni. Ali predvečer, rašire svoje uspavane glavice i divni su.

Image Hosted by ImageShack.us
Ispred njih su buseni pitome djeteline, velike kugle prepune rozih cvjetova. Sve je u vrtu toliko gusto da se u njemu kriju razne životinje, pa sam tako uspjela, na ne znam koju foru, u kadar uloviti kosa.

Image Hosted by ImageShack.us

I smokva. Gusta, gusta, prepuna mednih plodova, pruža prekrasan hlad i zaštitu.

Image Hosted by ImageShack.us

Tu se skriva moj prijatelj kos. To je mlada ptica koja nam je jednog snenog jutra skoro skrivila prometnu nesreću, ali je jako draga i ne previše plašljiva. Nadam se da će izrasti u pravu pticu, čini mi se da je ženka.

Image Hosted by ImageShack.us

Ovo je najobičniji korov. Gustim slojem prekriva tlo, ali plijene pažnjom maleni žuti cvjetovi, a kad hodaš bos – najfiniji tepih!

Free Image and Photo Hosting - aImageHosting.com
S druge strane, pak, prizor bez ikakvih boja, osim svih vrsta zelene. Juka, odnosno drvo života, nanovo raste, nakon što smo ju porezali do kraja. Grožđe kardinal, koje će biti one divne roskasto-crvenkaste boje, velikih boja i božanskog okusa, a iza njega drvo kakija, koje će nas razveseljavati svojim slatnim i ukusnim plodovima narančaste boje u kasnu jesen, kada svo lišće sa okolnog drveća popada, pa i sa njega samog, ostaju samo jestivi «lampioni». I u svim vrtovima, vječito prisutan bršljan, rustikalan, oporog mirisa. A u desnom gornjem kutu, tek tračak velikog japanskog zimzelenog grma, špricane zeleno-žute boje, a u veljači tek-tek proviruju između gustog lišća crvene bobice.

Free Image and Photo Hosting - aImageHosting.com
S drugog kraja kuće, opet drugačiji prizor. Ogroman grm žutih i narančastih cvjetova, onih najobičnijih, ali čak im i lišće ima divan miris, koji na rukama ostaje satima.

Free Image and Photo Hosting - aImageHosting.com
Među njima, hlad su našle i patuljaste ruže, koje se traže u gustišu poput bisera u školjkama.

Free Image and Photo Hosting - aImageHosting.com
Pa čak i slak, uporan i tvrdoglav korov, koji puže i davi ostalo bilje, ima čara.

Free Image and Photo Hosting - aImageHosting.com
Mjesta ima i za povrće. Krastavci, tikvice, mrkve, salata, blitva – sve fino, nešpricano, divnih okusa kakvi se niti u jednom dućanu ne mogu pronaći!

Free Image and Photo Hosting - aImageHosting.com

Free Image and Photo Hosting - aImageHosting.com
U najsušnijem dijelu vrta, uspijevaju još samo agave. Jedna manja, od tek pola metra, ali plijeni krasnim debelim listovima žutih rubova, i jedna gorostasna običnih listova, a služi kao dječji vrtić mojim kosićima kada prvi put izlaze s roditeljima u šetnju i učenje.

Free Image and Photo Hosting - aImageHosting.com
A tu je i naš obiteljski mezimac, koji nas, unatoč pokojoj godini, još uvijek uveseljava svojim glupostima, a sada si je našao "pravog" protivnika, mače od tri mjeseca, da se dobro izlaje na njemu, kad već ne može doći do njega.

Pa kuda bih ja to trebala ići da pogledam Božja i rukom stvorena čudesa??? Ljepota je u malim stvarima, ljepota je skromnost, mogućnost uživanja u detaljima. Ne trebam ići stotinama kilometara daleko, kad mi je Bog sve dao na dohvat ruke. Hvala Bogu!

11.07.2008., petak

Besplatni udžbenici

Neki dan sam samo djelomično gledala emisiju na HTV – gosti ministar Primorac, ravnatelj Bjeliš i još dvoje ljudi raspravljalo o besplatnim udžbenicima i toj problematici. Pošto sam se uključila tek na kraju emisije, mislim da je bio Fokus, nisam slušala cijelu raspravu, ali ono što sam čula, bilo mi je i više nego dovoljno da mi tlak skoči na milion i pol tisuća.

Svaka čast Primorcu. Evo. Ne volim HDZ, ne slažem se s usranom politikom koju vode, ne sviđaju mi se reforme školstva iako ima i dobrih stvari kao npr. državna matura. O Bolonji ne znam ama baš ništa. Ali čovjeku skidam kapu što mi je i prošle i ove godine omogućio da uštedim nekih 600-800 kuna na skupim udžbenicima i radnim bilježnicama i što te novce mogu utrošiti u opremu mog školarca, kojeg svakako, bez obzira kupovali se udžbenici ili ne, moram opremiti, a i ostala mi je koja para u džepu za koju voćku više.

Ostala sam šokirana izjavom ravnatelja Bjeliša, koji bi valjda po struci trebao biti profesor, sa nekim osnovnim znanjima pedagogije, koji te besplatne udžbenike proglašava za nešto na čemu on nema nikakve uštede. Naime, njegova kći insistira na tome da su ti novci koji bi išli za udžbenike njezini i ona zahtijeva da ih se na nju potroše. Pa svaka čast, ravnatelju, na odgoju! Ako nam tako Vi i Vama slični odgajate djecu, nije ni čudo što nam društvo puca po šavovima. Ne možete zauzdati svoje dijete, a trebali bi se skrbiti za tuđu djecu. Od takve razmažene dječurlije, koju je Bjeliš&co uspio «uzgojiti», i kreću sve silne frustracije 90% djece koje potječu iz normalnih hrvatskih obitelji koje svaki mjesec jedva spajaju kraj s krajem. Katastrofa!

A onda se javila još jedna «bistra» majka koja ne želi rabljene udžbenike, jer ne zna kakve je higijenske navike imalo dijete koje je te knjige koristilo godinu prije. Pa draga moja gospođo, ja vam savjetujem da u tom slučaju kupite nove knjige, kad već imate para na bacanje, ali vas isto tako pozivam da porazmislite o tome kakve to knjige za lektiru čita vaše dijete, tko je te knjige čitao prije vašeg djeteta, kakve časopise čita vaše dijete, po čijoj tipkovnici, čijim se mišom koristi vaše dijete... Možda bi najbolje bilo da vi vaše dijete ispišete iz škole i sami ga obrazujete kod kuće pod staklenim zvonom, vjerujem da vam je higijena (kad već nije intelekt) na visokoj razini.

Totalna debilana, a neki bi trebali biti krema hrvatskog društva. Prokleto fantastično!

04.07.2008., petak

Inside islam – robovlasništvo

Tragom vijesti da je jedna bogata arapska obitelj iz Ujedinjenih Arapskih Emirata u Bruxeless «prošvercala» dvadeset i nešto robova, odlučih se oglasiti i dati o tome svoje mišljenje kao vjernice.

Iskreno rečeno, ta me vijest šokirala i vrlo oneraspoložila, jer unatoč svom napretku, muslimani uporno dokazuju da svojim mentalitetom ponekad zaista blate islam kao vjeru.

Neću reći da je robovlasništvo u islamu zabranjeno, jer ono to nije. Kao takvo, robovlasništvo nije zabranjeno niti u jednoj Abrahamovoj a.s. religiji, nije zabranjeno niti u Starom, niti u Novom zavjetu. Dapače, općepoznati su pokolji i robovlasništvo kroz cijeli Stari zavjet, još od Izlaska i Mojsijevih a.s. porobljavanja, preko Davida a.s., Solomona a.s. do posljednjih židovskih proroka. Situacija se ponešto mijenja s dolaskom Isusa a.s., koji zbog svojih revolucionarnih učenja dolazi u nemilost naroda i svijeta kojem je poslan. Isus a.s. je onaj koji uči da su svi ljudi isti, a pošto su svi ljudi isti, onda ne mogu jedni biti robovi, a drugi vlasnici ljudskih bića.

E, pa slična je stvar u islamu. Bog je kroz Quran, na sljedeće načine, ukidao ropstvo.
1. Quran objavljuje da su svi vjernici braća i sestre. Samom tom objavom jasno je da je robovlasništvo, koje je dominantni ekonomski ustroj ondašnjeg arapskog svijeta, kao takvo, gotovo nemoguće održati. Ako smo muslimani, onda smo braća, a među braćom je gotovo nemoguće održati robovlasnički odnos.
2. Pojam «rob» u Quranu, koliko ja znam, ograničen je samo na odnos čovjeka i Boga. Iako je iz pojedinih ajeta /stihova/ Qurana razvidno da Quran priznaje robovlasnički odnos, robovi se u Quranu nazivaju «momcima» i «djevojkama».
3. Budući da nas Bog kroz Quran uči da nema bezgriješnoga ljudskoga bića, te da je sam Poslanik Muhamed a.s. bio, unatoč svom uzvišenom položaju, ljudsko biće, a time i grješnik, jedan od značajnih načina za otkup grijeha je – oslobađanje robova. Gledano kroz tu dimenziju, Poslanik Muhamed a.s. je za svoje vrijeme bio pravi revolucionar, i Božja objava koja je došla kroz njega je bila revolucionarna, i mnogi njegovi suvremenici se nisu mogli s tim pomoriti, te su ratovali protiv njega i prvih vjernika muslimana. Muhamed a.s. je imao robove, to jest činjenica, dobivao ih je od svojih prijatelja, vjernika, vođa drugih naroda. A isto tako je i činjenica da je on svoje robove oslobađao. Pojedini su vrlo nerado odlazili od njega, jer je Poslanik Muhamed a.s. bio poznat po svojoj blagosti i dobrom postupanju sa svima.

I to zaista sve zvuči divno i krasno, jer kroz Quran, Bog postepeno dokida robovlasnički sistem. U mnogim današnjim islamskim zemljama, robovlasništvo kao takvo ne postoji. Ali, onda odnekud «iskoče» bogatuni prepuni nafte, para i svega ovozemaljskog sa svojim robovima. Strogo vjerski gledano (a drugačije ne možemo niti gledati, jer muslimanske države su u svojoj biti vjerske države, a ne civilne i u većini njih ne postoji sekularizacija) oni na to imaju pravo, ali to je jedan takav grozan korak unazad, koji svakom obrazovanom muslimanu postavlja pitanje – iz koje to oni Knjige uče i gdje im je ljudskost i ispravnost u vjerovanju po kojem su svi vjernici braća i sestre? Zar u ovo doba, kada se griješi više nego inače, na načine koji su Poslaniku a.s. bili apsolutno nespoznatljivi, ovi ljudi misle da su toliko krijeposni da si u jednoj visokociviliziranoj kulturi mogu uzimati robove?

Žao mi je, i zaista ne znam što više reći, kako ustati još bolje u obranu vjere. Iskreno, živo me zanima kako će postupiti belgijske i europske vlasti u ovom slučaju. Hoće li globiti i protjerati ovu bogatašku obitelj, robovima dati slobodu ili? Hoće li se usuditi? Ili će svi samo graktati poput jata vrana, moralizirati i prozivati, a na kraju od svega ništa?

Mir vama

30.06.2008., ponedjeljak

Novčanica jednog dolara – kakvi su to simboli na njoj???

Već neko vrijeme surfam i pretražujem internet u potrazi za simbolima na novčanici jednog dollara, našla sam par zanimljivih stranica i hrpu zanimljivih podataka. Inače sam ljubitelj «teorija» zavjera (za mene ne toliko teorija, kolike prakse), jako mi je drag David Icke, a zakon mi je William Engdahl.

Na novčanici jednog dolara ima mnogo simbola i simbolizama, krenuvši od Velikog pečata, koji imaju masonske i sotonske korijene. Važno je ostati otvorenog uma u temi poput ove. Ljudi se na različite načine percipirati ove informacije i imat će različite reakcije. Vjerujte u što hoćete, a ono što svakako trebate znati je da su prvi američki predsjednik i ljudi koji su dizajnirali novčanicu najvjerojatnije bili masoni. Mislim da su gotovo svi američki predsjednici bili pripadnici slobodnih zidara (isključujući Lincolna i JFK-a koji su bili izraziti katolici). O tome da li su slobodni zidari nekorumpirana, neokultna organizacija, neću raspravljati, više podataka se može naći na stranicama Secret Societies and Organisations.

Samo budite otvorenog uma i prepustite se činjenicama, a vjerujte – u što god želite. Ugodno čitanje!

Krenimo od prednje stranice (iako je zadnja puno interesantnija sretan).

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



George Washington - ne možemo ga fulat - prvi američki predsjednik – pa za njega se priča da je bio uvažen mason, najvišega 33 stupnja, kao što sam gore napomenula većina ih je bila članovima slobodnih zidara.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Pečat Ministarstva financija - Na desnoj od Georga Washintona na prednjoj strani novčanice vidi se Pečat Ministarstva financija. Sačinjava ga ključ, vaga pravde i vrh kuta što u biti simbolizira šestar - značajan simbol Slobodnih zidara. U tom vrhu kuta primijet ćete 13 rupa. Ako se ide brojati u njemu se nalazi 39 zelenih točaka koje okružuju kut, ključ i vagu. Kad 39 podijelimo dobijemo 19,5 – broj koji se može zamijetiti u dizajnu Cydonie, Marsa, Aveburya, Engleske i Washington D.C.-a., a kad ga podijelimo s 3 – dobijemo 13.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Sova - Iznad broja 1 u desnom kutu, malo nalijevo može se zamijetiti mala sova. Više je značajnih američkih političara – Bill Clinton, George W. Bush Jr. – u nekoliko navrata uhvaćeno okom kamere kako prikazuju simbol sove. U biti je sova simbol Nimroda (Baala), Babilonskog božanstva. Nadam se da ste barem pročitali Paula Coehla Petu Goru, ako već niste Bibliju, u kojoj se Ilija bori upravo protiv Izabele koja je štovala to opskurno božanstvo. U biti, u glavnom američkom gradu, nalazi se mnoštvo vladinih zgrada koje su u svojoj biti poganske arhitekture, a mnoge od njih imaju u sebi kipove sove. Meni je osobno jako drag bik (ja ga volim nazivati zlatnim teletom) što se nalazi ispred Wall Streeta.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Poleđina je čisto ludilo! Imamo dva velika pečata, u jednom je piramida, u drugom je orao.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Free Image Hosting at www.ImageShack.us



U PIRAMIDI imamo: Horusovo oko – egipatski simbol (ili Oko koje vidi sve.) nalazi se na vrhu piramide. Masoni ovo povezuju s Bogom, Stvoriteljem svemira. Taj simbol potječe iz Zlatne ere štovanja Sunca u starom Egiptu. Obožavanje Sunca vrlo je slično slobodnom zidarstvu (obelisk, egipatski simboli, piramide). Egipatske obeliske vidimo na sve strane, položili su ih masoni. Većina obeliska potječe iz Egipta od kuda su izmješteni na sve strane svijeta. Jedan od najpoznatijih je onaj u centru Washingtona, ali i onaj u Vatikanu.
Horusovo oko vuče još starije korijene za sobom, neki smatraju da je ono simbol Nimroda tj. Baala, Osirisa (kojeg predstavlja sova) i kurve Babilonske (Izide - Kip slobode).

Piramida – izravno upućuje na vrijeme Zlatnog doba štovanja Sunca u Egiptu. Pa se za zapitati zašto, k vragu, Ameri stavljaju piramide na jedan od velikih pečata. Piramida ima 13 nivoa – očito postoji neka simbolika u broju nivoa piramide. Fritz Springmier koji piše o sotonskim krvnim linijama kaže da 13 redova piramide predstavlja 13 različitih elitnih obitelji koje kontroliraju ili su kontrolirale Ameriku.

Mason – Ako pažljivo pogledate tu riječ možemo složiti iz slova koja okružuju piramidu, vrhovi obrnutog pentagrama.

Rimski brojevi u bazi piramide – Oni označavaju godinu 1776 – godinu kada su osnovani Illuminati, ali i Amerika proglasila svoju neovisnost o Britaniji i donijela Deklaraciju nezavisnosti.

Latinske fraze –
NOVUS ORDO SECLORUM
– pitanje je kako bi se to moglo prevesti – da li zaista znači Novi svjetski poredak. Službeno stajalište američke vlade je da znači «Novi poredak». Svakako jest neki nove poredak, ali koji?
ANNUIT COEPTIS – natpis iznad Horusova oka. Pitanje je što točno znači i na kojem jeziku. Jedan od prijevoda bi bio «On cijeni naše znanje». Ali nije naodmet primijetiti 13 slova u ovoj frazi.
E Pluribus Unum – Od mnogih, Jedan – možda od 13 početnih država, jedna, ili od mnogih božanstava, jedan Bog. I, naravno, 13 slova

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



ORAO -
• 13 listova i plodova na maslinovoj grančici
• 13 pruga u štitu
• 13 strijela u desnoj kandži
• 13 slova u «E Pluribus Unum»
• 13 zvijezda iznad orlove glave
• 32 dugih pera u desnom krilu predstavlja 32 stupanj u slobodnom zidarstvu
• sve skupa 52 slova u natpisima – djeljeno sa 13 dobijemo 4.
• traka s natpisom NOVUS ORDO SECLORUM presavijena je tako da se 13 puta vidi njezina površina

Simbolika broja 13 je moćna – nesretni broj – petak 13, u biti dan kada su poklani templari. Apollo 13 – misija skoro propala, najgora Apolova misija ikad, Kubanska kriza trajala je 13 dana, ali - 13 izvornih američkih država...
Treba primijetiti da Orao ima 32 pera u desnom krilu, ali 33 u lijevom. 32 predstavlja broj stupnjeva u Škotskom obredu, a 33 u slobodnih zidara. Repnih pera ima 9, broj stupnjeva u Yorkširskom redu. Orao kao takav je značajan simbol Slobodnih zidara, često upotrebljavan u Škotskom obredu.
Iznad orlove glave vidimo 13 zvijezda unutar oblaka. Zvijezde (petokrake) oblikuju heksagram – veliki Solomonov pečat. Inače je šesterokut (heksagram) moćan simbol kojim su pogani zavali Sotonu. Također je i simbol antikrista sa 6 vrhova, 6 kutova i 6 stranica. (666)
Za nekog tko se bavi magijom, šesterokut je moćno oruđe za prizivanje Sotone, i znak je antikrista. Kada pomnožimo pet vrhova pentagrama sa trinaest zvijezda dobivamo broj 65, isti kabalistički simbol kao i 666.

Moto – In God We Trust. Možda je nevažno, ali u posljednje vrijeme su se vodile neke rasprave kojima se nastojalo izbaciti riječ God iz različitih zavjeta i zakletvi. Ako se ta fraza ukloni nikakve povezanosti s Bogom više nema, a Amerika je, navodno, kršćanska zemlja, utemeljena na kršćanskim vjerovanjima. Hm, da, do dolaska slobodnih zidara i Illuminata...

Ima toga još, ali trebala bi još puno tražiti i gledati!

17.06.2008., utorak

Jama Bezdan – stratište pored mog doma

Bezdan, Brezdan, Bezdanka – isti su nazivi za još jedno (ne)poznato partizansko stratište. 27. travnja 1945. godine u ovoj je jami svoje živote tragično, bez suđenja i dokazivanja krivnje, izgubilo između 500 i 1500 ljudi, žena, staraca... Možda bi svaki spomen na ovu jamu bio izgubljen da među ubijenima nije bio i sušački župnik Martin Bubanj, tako da je katolička crkva uspjela sačuvati kakav-takav spomen na ovo partizansko stratište.

O tome se prvi puta progovorilo tek nakon raspada bivše Jugoslavije, a pristup na to područje je bio zabranjen, pošto je tu bio teren jugo-vojske. Nakon strašnog masakra, jama se zatrpana raznoraznim smećem, a onda i otpadnim materijalom iz «Vulkana». Čak i danas kada dođete na Bezdan i razgrnete zemlju, na dubini od par centimatara ćete naići na crnu tvar praškaste strukture.

Na prve navode o ovoj strašnoj tragedini uslijedila su reagiranja domaćih, kostrenskih partizana. Prvo su govorili da je tu bacana stoka. Nakon toga su govorili da je ipak bilo tu i pogubljenih ljudi, ali da su to bili prije svega Nijemci koji se nisu htjeli predati i par domaćih izdajnika.

Image Hosted by ImageShack.us


A istina je, čini se, ipak ponešto drugačija. Zahvaljujući ponajprije upornom radu Josipa Manjgotića, sadašnjeg župnika župe sv. Ćirila i Metoda, a nasljednika gore pogubljenog župnika Bubnja. On je godinama, još u olovnim vremenima, svake godine na dan Bubnjeva pogubljenja, 27. travnja, slavio u župnoj crkvi spomen-misu za njega. Također je godinama potiho sakupljao podatke i dokumente o Martinu Bubnju i izjave različitih svjedoka.

Naši stari su govorili da je kolona pogubljenih bila duga od Rijeke do Kostrene, znači preko pet kilometara. Neke su dovozili kamionima. Okupljanje je bilo kod zgrade stare škole, danas zgrade Općine Kostrena. Tu su ljudi bili čuvani do sumraka, a onda vezani žicom sprovedeni do Brezdanke, mučeni i ubijeni. Jedan je čovjek uspio izvući živu glavu nakon što ga je jedan od partizanskih kapetana izdvojio iz reda kao pekara. Godinama su se na kostrenskim plažama pojavljivali leševi, ali sad je pitanje da li su to zaista isplivavale žrtve Bezdana ili nešto drugo.

Župnik Manjgotić je tijekom godina istraživanja uspio čak saznati i za izravne počinitelje tog zločina: »Jedan od izvršitelja još je uvijek živ, a dvojica su umrli. Ja sam s njime razgovarao, ali kada se o tome povede razgovor, neće ništa kazati. Tada je bio dvadesetogodišnjak« (»Na Sušaku podignuta prva spomen-ploča žrtvi komunističkog nasilja u Hrvatskoj«, »Novi list«, 18. svibnja 1995, str. 5). Emil Kratil, majstor za glasovire, koji je g. 1945. najprije bio raspoređen u skupinu za pogubljenje a potom ipak nad samom jamom pušten, puno je godina kasnije opisao susret s jednim od egzekutora nad jamom Bezdan: »Ovo vam pričam jer sam danas doživio udar da mi je došlo zlo videći jednog od kostrenskih partizana, dolazeći do obitelji, gdje sam bio pozvan da ugodim glasovir« (»Zvona«, Rijeka, travanj 1995. str. 4). Lucija Cibić iz kostrenskog zaselka Šodića slučajno se zatekla u blizini stratišta i vidjela Bubnjevo pogubljenje: »Mi žene smo otišle tamo vidjeti. Ali smo ih vidjele još žive kad su ih do jame dopeljali. Sakrile smo se iza jedne šmrike, daleko, ne blizu. Vidjeli smo da su doveli dvije osobe, postavili su ih kraj jame. Doveli su ih partizani. Najprije su njega nešto ispitivali, pa su ga svukli, dali su mu molitvenik da moli. Vidjela sam ga ovako, iz profila. Ona je gospođa htjela vriskati. A mi nismo smjeli ništa da ne bi nas u jamu hitili. I tako smo mi kroz grm špijali. Onda su velečasnog opalili tu (pokazuje zatiljak) i bacili u jamu. A poslije su i gospođu, lijepu gospođu, od najviše pedeset godina. Onda smo pobigli ća s blagom« (»Zgrušana krv do gležnja«, »Večernji list«, 1. rujna 1990, str. 10).
Srećko Fužinac, voditelj nekadašnjeg istražnog centra Komisije za istraživanje ratnih i poratnih žrtava za područja bivših općina Delnice, Crikvenica, Čabar, Krk, Mali Lošinj, Opatija, Rab, Rijeka i Senj, opisao je cijeli partizanski postupak: »Ljude su okupili u kostrenskoj školi te u jednoj sušačkoj vili, odakle su ih potom u više navrata, u kolonama odvodili do kostrenske jame Bezdan, njihovog stratišta. Tu je mučki ubijeno, prema iskazima svjedoka, nekoliko stotina ljudi vezanih žicom, preklanih i strijeljanih uz zapomagajući vrisak i jauke... Pristup jami tada i još mnogo nakon toga bio je zabranjen, a kasnije je minirana, zatrpana vapnencem i potom postala najobičnijim odlagalištem otpada« (»Na Sušaku podignuta prva spomen-ploča žrtvi komunističkog nasilja u Hrvatskoj«, »Novi list«, 18. svibnja 1995, str. 5).
Uz ostalo Fužinac je i izjavio: »Dok su počinitelji ovog strašnog zločina u Kostreni, poslijeratni partizani, čija su imena poznata, a poznato je i to da nisu bili Hrvati, doživjeli i živjeli u počastima, dotle su njihove žrtve ponižavane a njihov strašni grob pretvoren je u smetlište« (isto, str. 4). Starica Antonija Kerner prisjetila se također tih mučnih dana: »Usred ljeta punih pet dana i noći uz jamu odjekivala je paljba. Potom su pucnji prestali, ali se čulo dozivanje u pomoć...« («Večernji list«, 25. kolovoza 1990, str. 10).

Image Hosted by ImageShack.us


2002. godine nekolicina ljudi je svojim rukama podigla spomenik žrtvama partizanskog terora, bez ikakve financijske pomoći države ili općine. Nakon dovršetka spomenika, organizirano je hodočašće. Bio je sunčan i vruć dan, povorka se sakupila ispred zgrade Općine i krenula križnim putem do Bezdana. Bilo je tu i mladih i starih, djece, žena, starica u crnini koje su molile i plakale... Josip Manjgotić je održao prekrasnu misu: «Došli smo ovdje sa strahopoštovanjem jer je svaki grob za nas vjernike sveto mjesto. Ova je jama natopljena krvlju mnogih ali i mržnjom koja još lebdi u zraku, a što smo osjetili i prošle nedjelje. Zločini nikad ne zastarjevaju, pa i gadosti učinjene na ovom mjestu su vapijući grijesi do neba, bez obzira da li spadaju u crvene ili crne. Ipak, za našu državu zločini nisu jednaki, jer jedino su nacizam i fašizam doživjeli osudu, ali ne i komunizam kako su to učinili Europa i svijet. Ovdje smo kao molitelji, a ne tužitelji i istražitelji što bi drugima trebao biti posao.»

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

12.06.2008., četvrtak

Kruha, igara i Thompsona

Moram priznati da sam ponosna što sam 30. svibnja bila na Thompsonovom koncertu u Zagrebu. Krenuli smo na put oko 4 popodne, za dva sata smo već bili gore. Po putu nas je pratila nevera, tako da smo kod Karlovca jedva vozili po autoputu. Pošto već par godina nisam bila u našem glavnom gradu, ugodno sam se iznenadila kako izgleda. Ostao mi je u sjećanju kao jedan ružan, prljav, vječito zadimljen grad. A ono nešto sasvim drugo. Krasne fasade, radi se na sve strane, ljudi fini i ljubazni... ma super!

Image Hosted by ImageShack.us


A Thompsona sam jedva dočekala. Padala je kiša, grmilo je i sijevalo, i već sam pomislila da ću proći kao moj prijatelj prošle godine na hipodromu. Iako je koncert kasnio sat vremena, ja sam s obitelji stajala tri sata na dobroj poziciji, i promatrala...
I od svih ljudi što su prošli ispred nas, djevojaka, momaka, obitelji s djecom, staraca, samo je jedan mulac imao ustašku kapu i došlo mi je da mu je zabijem u usta. Možda je čak i ovaj što ga stalno prikazuju na TV-u. Prije 5 godina je kod nas na koncertu u Rijeci ustašku kapu nosio Šajeta, mislim da ste svi čuli za njega.
Došao je na koncert provocirati, pa su ga dečki u kolicima koji su uvijek na Thompsonovim koncertima u prvom redu, izgurali van. Nedavno sam čitala u Novom Listu reportažu jednog novinara koji je također nosio ustašku kapu, čisto da vidi kad će ga zaustaviti policija. Nije ga zaustavila.

A danas, danas sam čisto poludila kad sam čitala Pusićku i njezinu izjavu, još jednu u nizu bisera, poput one o agresiji na BiH.

Od jedne gospođe koja visoko cijeni pravnu državu, jednakost svih građana, koja zdušno brani demokraciju, koja oštro osuđuje svaki oblik korupcije, mita i nepotizma teško je za očekivati da se zalaže za jednu osobu kojoj pripisuju sljedeće: - Naš djelatnik iz policijske postaje je 6. lipnja privremeno udaljen iz službe te je protiv njega pokrenut postupak zbog teže povrede službene dužnosti koja se očituje u nedoličnom ponašanju u službi i izvan nje. On je povrijedio i etički kodeks, vulgarno se ponašao prema nadređenima uz naznake prijetnje, bacao je stolicu na radnom sastanku koji je i samovoljno napustio. Slao je kolegama i SMS poruke neprikladnog sadržaja. Mjera suspenzije je posljedica njegova višegodišnjeg neodgovornog ponašanja u službi, stalno je kasnio na posao, izgubio je pištolj, nije poštovao prometne propise, četiri puta je disciplinski kažnjavan...
Njegova rješenja o kaznama sežu još u 1996., a upozorenja koja su mu upućivali nadređeni on je ignorirao. Djelatnik je odbio primiti odluku o udaljenju iz službe, pa i ne može znati njezin sadržaj.
– vidi sve na link http://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak/art-2008,6,11,benko_thompson,122849.jl Prema Pusićkinim riječima, ova prijava protiv Thompsona mu je trebala poslužiti da sa sebe spere ljagu!!! Sjećam se slučaja Ankice Lepej, to vam je ona gospođa koja je iznijela u javnost stanje na računu Tuđmanove obitelji. Jadna žena. Izgubila je posao, ni danas ga nema, a još uvijek mi je pred očima slika Čačića, Pusićkinog pulena, kako ju vuče za ruku, vodi novinarima i «štiti». Slično se dešava i sa ovim čovjekom, koji očito ima toliko putra na glavi, da je veća davnih dana trebao dobiti otkaz iz policiji – zato nam i je država u takvom katastrofalnom sigurnosnom stanju – pa se, izgleda, odlučio za potez očajnika, u nadi da će udruge i neke važne osobe stati u njegovu zaštitu, a ne bi me začudilo niti da je bio izmanipuliran i sad mu se to obija o glavu.

Meni, iskreno, nije jasno zašto je podnio prijavu protiv MP-a. Da li je Thompson nosio ustaško znakovlje, je li on vikao ubij Srbina, pjevao Jasenovac i Gradiška stara, pozivao na mržnju, imao rasističke i šovinističke izjave? Ne, nego je pozvao na ljubav prema Bogu, Domovini i obitelji. Štoviše, usred koncerta je dao broj telefona za nabavu umjetnog srca, i garantiram da je barem pola ljudi što su bili na Jelačić placu zvali taj broj. Zvala sam i ja, ali tu večer nisam mogla dobiti liniju, jer su bile preopterećene, moj suprug je dobio vezu odmah, ja sam nazvala sutradan. O tome niti riječi! Šteta što je taj mladić za koga je u biti sve to organizirano u međuvremenu preminuo.

Da se vratim policijskom inspektoru. Njega bi trebalo otpustiti, ako nizašto drugo, zato što je propustio privesti one koji su imali ispade, koji su nosili ustaška obilježja, a koji su zabilježeni na kamerama i do kojih, uistinu, nije teško doći!

Što se tiče Udruge GOLJP i Pusićke, oni idu tako daleko da se petljaju u rad policije, u njihove stegovne mjere, a tamo zaista nemaju šta raditi. Pričaju na pamet. Gđa Pusić dio je parlamentarne vlasti i nema nikakvog dopuštenja da se petlja u rad policije, izvršne vlasti. Ako toliko poštuje demokraciju, pravnu državu, onda neka tako i radi, jer je kod nas, barem na papiru, parlament, odnosno zakonodavna vlast, odvojena od izvršne vlasti, Vlade, i sudstva. Ali taj dio ustava očito nije svladala. Njena daljnja izjava da Vlada potiče isticanje ustaških simbola i šovinističke ispade je van svake pameti (ali ona je odavno već ostala bez zdravog razuma). Malo prije je bila utakmica Hrvatska – Njemačka, cijeli stadion se orio Za dom spremni i U boj, u boj! Bilo je «čak» i crnih majica. To je dio folklora koji prati svaku utakmicu, pa šta bi sad trebali napraviti? Tužiti grad Klagenfurt, UEFA-u kao organizatore i Austriju kao državu što je dopustila jedan takav šovinistički, rasistički skup? Ma dajte, molim vas.

Ako to već nije opcija, šta dalje? Zabraniti Hrvate, domoljubne ispade? S obzirom na povijest njezine obitelji, sigurno je naslijedila nešto od mentaliteta i svjetonazora svojih predaka, tako da mi ta njena mržnja prema ovom narodu i svakom tko drugačije percipira prošlost i sadašnjost uopće nije neshvatljiva. Pa ako joj se ne sviđa u ovoj državi, neka piči od kuda je i došla. Od nje i tako više štete nego koristi.

Ako smo nas 100,000 koji smo bili na Jelačić placu na koncertu takvi fašisti, nacisti, šovinisti, rasisti, pa zar nije bilo za očekivati da se na taj dan – 30. svibnja – bivši Dan državnosti, dan kada su našeg generala Mirka Norca osudili na 7 godina zatvora, a sama policija je taj dan ocijenila visokorizičnim – zar nije bilo za očekivati neku frku? Pa da imamo mentalitet onih koji su nas klali 91-95, zapalili bi Markov trg, zastupnike linčovali, a pojedine ambasade digli u zrak.

Ali mi nismo takvi, iako nas pokušavaju prikazati takvim, pred nama samima, pred svijetom, svim silama se Pusićka i takvi poput nje trude da nas okaljaju, blate, samo radi svojih privatnih, sebičnih, patološko bolesno ambicioznih interesa. Prikazuju nas gorim od nacista, od Hitlera i trećeg Reicha.

Mene zanima do kad ćemo mi to trpiti, do kad ćemo se posipati pepelom za nešto što nismo učinili, do kad ćemo se posipati pepelom za nečija tuđa djela ili, još gore, za nečije izmišljotine? Do kad će trajati famozna hrvatska šutnja? Do kad će se Bog, domovina i obitelj izjednačavati sa fašizmom, nacizmom, šovinizmom i rasizmom?

Još jednom kažem da sam ponosna što sam bila na Thompsonovom koncertu jer sam ušla u povijest! A zašto sam ušla u povijest? Zato što je vrlo izgledno da će Thompsonu uskoro biti zabranjeni javni nastupi i Hrvatska će «ponosno» ponovno uvesti verbalni delikt. Toliko o našoj demokraciji. Dobrodošli u svijet Orsona Welsa, ISPRAVLJAM, pardon Georgea Orwella – 1984.


U srcu
Image Hosted by ImageShack.us

08.06.2008., nedjelja

Pas – omiljeni kućni ljubimac

Jedno malo čupavo stvorenje, moja nećakinja, danas je napunila godinu dana. Danas i jučer je slavila rođendan, dobro, nije slavila ona, slavili smo mi sretan, ali ni njoj nije bilo loše, jer u svom kratkom životu nije u svom toplom domu vidjela toliko ljudi ni toliko djece. Upalili smo joj svjećicu na torti, ali ju nije znala ugasiti, i nema veze, svi smo se nasmijali jer je obje ručice umočila u čokoladni fil i onda se dobro zmazala po licu.

Ja sam već pomalo zaboravila kako izgleda imati malo dijete u kući, jer moj klipan ima već 12 godina i izgubio je draž koju imaju male bebe, sreću u otkrivanju ovog našeg svijeta. Pomalo je već izgubio i dječju nevinost, već u njegove priče ulaze neke druge, teže stvari, djevojčice i nestašica love, ali dobar je, još uvijek se hoće i pomaziti i poigrati s nama, starcima.

Za kućnog ljubimca imamo psa, jednog starog matorog vučjaka koji je uvijek raspoložen za lajanje i maženje, a s godinama je već počeo kužiti naš rječnik tako da ponekad djeluje kao da nas razumije. Možda će nekome nesuvislo djelovati ovo uspoređivanje i stavljanje rame uz rame djece i pasa, ali gledajući ovo naše društvo, sve sam ogorčenija i ogorčenija. Ne znam kad je došao taj trenutak kad su psi počeli zamjenjivati djecu. Ne znam kad su to ljudi počeli percipirati drugačiju, pseću, inteligenciju, kao dječju i kad su njihovu privrženost i poslušnost počeli zamjenjivati s dječjom ljubavlju.

Muslimani ne vole pse, dapače, mnogi ih mrze. Svaki religiozniji musliman će vam reći da je to zato što je Poslanik a.s. rekao da su psi sotone. Za tako nešto kod kršćana nisam čula, a za Židove ne znam. Ja ne mogu ulaziti u istinitost ovog predanja, to samo Bog zna, ali da je Poslanik a.s. bio u pravu, bio je. Ja danas samo još s neobuzdanom tugom mogu promatrati muškarce i žene koji tetoše svoje pse, oblače ih, grle ih, nose, ljube, maze i paze. Neki od njih imaju djecu, drugi nemaju, nekima su djeca odrasla, nekima još uvijek mala, ali pas je uvijek tu. Mnogi parovi nemaju mogućnosti za odgajanje djece, ali imaju mjesta i vremena za svoga psa – žalosno, žalosno, žalosno.

Uz cijelu tu jezivu percepciju pas=dijete, u priču se upliće i, valjda najveća, kompanija za proizvodnju gaziranih pića – coca cola, odnosno fanta. Jeste li primijetili njihovu reklamu u kojoj svi oni cool čovječuljci ulaze u vremenski stroj koji ih melje i štanca male, sive ljude. Obratite pažnju pa ćete primijetiti, malo prije nego onaj cool čovječuljak ubaci fantu u zupčanik, par što stoji na traci – cool čovječuljak sa psom se štanca u sivog čovječuljka s djetetom, a nakon što stroj eksplodira, sivi čovječuljak ponovo postaje cool čovječuljak ali ovaj put ne sa psom, već sa cool curom. Garantiram da 90% vas to uopće nije primijetilo.

Pa što nam onda velika multinacionalka poručuje svojom reklamom? Jednostavno, ne budite papci, zaboravite na djecu, prepusti se hedonističkom uživanju i pridruži se hrpi sretnih parova i pojedinaca koji su svoju djecu zamijenili psima, a svoje žene (ako su ih imali) mladim djevojkama. Sex, droga i cool osvježavajuća pića, ne pusti da te žrvanj života samelje.

Ali, u konačnici, sve se vraća sve se plaća. Dođe i taj dan kad žene od tridesetakinešto godina obilaze liječnike u nadi da će zanijeti, da će imati tu, sada, toliko željenu djecu, dođe i taj dan kad se muževi «skuliraju» i samo žele doći kući svojim obiteljima i odmoriti se u naručju svoje «polovnjače» i poigrati se «điha, điha konjića» sa svojom dječicom. A to je danas tako rijetko, i poručuju nam da bi trebalo biti još rjeđe, da bi morali raditi na tome da to bude čim rjeđe, jer to - nije cool.

04.06.2008., srijeda

Danas kuham – mrkač pod pekom

Za sve one koji nemaju peku, odmah napominjem – PEKA VAM NE TREBA. Ovo je restorantski recept i mislim da ćete biti super zadovoljni.

Image Hosted by ImageShack.us


Evo, muž mi je digao mrkača u Bakarcu od kile i pol. Kad sam ga čistila, skužila sam da je bila ženka, puna jaja. Šteta. Ali u padeli je bila super. Kad pripremate mrkača najbitnije je da ga stavite u duboko zamrzavanje barem na 2 dana. Onda se on stisne i ona žilavost u njemu popusti. Večer prije nego ga budete spremali, izvadite ga i stavite u pećnicu da se odledi (ne budite ludi, ne grijte pećnicu), ispod njega stavite neku posudu, jer će s njega silaziti sluz.
Sutradan ga dobro operite od sluzi i nečistoća koje eventualno ima na pipcima. Vrlo je bitno da čim bolje skinete s njega sluz (ne zaboravite izvaditi zub).

Trebali biste imati i jednu veliku posudu u kojoj ćete peći mrkača. Za to vam može poslužiti i vatrostalna zdjela s poklopcem, ja imam jednu metalnu zdjelu s poklopcem, pa još sve prekrijem sa alufolijom da dobro dihta.

Pećnicu zagrijte na maksimum – 250 - i u njoj donji dio posude.

Za to vrijeme ćete pripremiti, osim mrkača, sljedeće sastojke:
Krumpir, količine po želji, ovisi koliko vas, preko kile svakako jer će se sve pojesti - rezati na polovice, eventualno na četvrtine, neka budu veliki komadi
Maslinovo ulje (1 dcl + 2 dcl), obično ulje (1 dcl)
Kapulu (jedno pola kile, ako su manje staviti u komadu, veće razrezati na pola), češnjak (5-6 režnjeva)
Lovorov list, peršin, papar.
Bijelo vino
– 2 dcl

Priprema ide ovako: krumpire ogulite, kapule i češnjak očistite, pomiješajte, ubacite 2-3 lovorova lista, sjeckani peršin i sve popaprite i nikako NEMOJTE soliti, sve promiješajte. Kad se pećnica zagrijala, izvadite posudu, ulijte 1dcl maslinovog i 1 dcl običnog ulja i sipajte u zdjelu. Sipajte krumpire, kapule i češnjak na ulje, i na to položite i lijepo raširite mrkača. Prekrijte alufolijom i gornjim dijelom zdjele i bacite u pećnicu da se na 250 peče sat i pol.

Kad se ispeklo izvadite iz pećnice, maknite alufoliju i pazite da se ne ispečete! Iz zdjele izvadite sav saft što se napravio, to ne valja i mora se izvaditi čim više možete. Kad ste to bacili, sipajte 2 dcl maslinova ulja i 2 dcl bijelog vina, sve još jednom dobro «zapakirajte» i pecite još pola sata.

Voila, i dobar vam tek!

03.06.2008., utorak

Laži, laži, gnjusne laži - hrane na bacanje

Pozdrav svima, ovo je moj prvi blog i moj prvi zapis. Svi ste dobrodošli sa svojim komentarima, a danas započinjem sa malo težom temom. Takve će, najvjerojatnije, biti i ostale, jer sam ja takav tip – realistično-pesimističan.

Gledam danas ove «glumce» što su se sabrali u Italiji, političari iz svih krajeva svijeta, što komentiraju visoke cijene hrane i glad u svijetu. I što vidim? Hrpu dobro uhranjenih lažova, marioneta na koncima moćnika. Kad mi netko danas kaže da na svijetu nema dosta hrane, dođe mi da ga pljunem u lice. Čista laž. Hrane ima i više nego dovoljno, ima je toliko da se baca, daje svinjama i psima, od hrane se radi gnojivo i pogonsko gorivo, ali hrane za ljude, kao fol, nema dosta. Svakih 30 sekundi od gladi u svijetu umre jedno dijete. Ma to nije tragedija samo za te roditelje, to je tragedija svih nas. Hrvatska se svake godine suočava sa nestašicom pšenice, kukuruza, cijene lete u nebo, dobro to osjećamo i vi i ja. A zašto? Zato jer tamo netko iz vlade ima prijatelja koji želi zaraditi na prodaji robnih rezervi pa se sve rasproda. Ljudi, normalni ljudi, svugdje u svijetu, zaista jesu stoka sitnoga zuba, zato što trpimo lopove koji nas vode kao guske kroz maglu.

Ne mogu uprijeti prstom i reći – taj i taj je kriv zato što je hrana tako skupa. Ali sve mi to smrdi na velike kompanije tipa Mostanto, Syngenta i slične, velike proizvođače sjemena koji će nas sutra uvjeravati kako su «izmislili» neku novu vrstu pšenice, riže, kukuruza koji daje ekstra prinose i koji će nahraniti gladne u svijetu. To «novostvoreno» super sjeme nije ništa nego čista prevara koja će sutra donijeti još više gladi, još više bijede i još više smrti. Te su kompanije već uzele zamaha u Hrvatskoj u toj mjeri da nisam sigurna da li naša država ima ikakve svoje rezerve originalnog, Bogom danog i stvorenog, sjemena.

To je bitno jer se kompanijsko sjeme ne zadržava za sljedeću godinu. To je zabranjeno, a i sjeme je toliko otrovano da se jednostavno ne razmnožava ako ga ostavimo za sjeme. Imam iskustva u tome, barem što se krumpira tiče. Prije nekih 10-ak godina zasijali smo taj «sjemenski» krumpir, čini mi se nizozemski, i te godine smo imali luđački prinos. Ostavili smo ga i za sljedeću godinu, međutim, urod je bio katastrofa. Nekad su naši stari znali jedan takav krumpir sasjeći na par dijelova i posaditi, iz svakoga bi komada izrasla prekrasna, čista, zdrava i rodna biljka. Rođak mi je agronom u Slavoniji, kaže da svake godinu kupuju sjeme, mislim, čisto ludilo!, kupuju i kemikalije koje su napravljene specijalno za to sjeme, ma čudo, i onda seljaci kukaju kako im se poljoprivreda ne isplati.

Dakle, mi smo danas prisiljeni kupovati sjeme, i to je dobro dok imamo novaca, ali kad kompanije podignu cijene, što ćemo sijati, ako ne budemo imali novaca, kao što ga nema jako puno ljudi što gladuju po Africi, Aziji, Americi??? Ljudi su radi toga gladni, zato što nemaju što sijati! I ono što posiju, slabo rađa jer to nije sjeme koje je prilagođeno klimi njihovih krajeva. Znate li da je u Iraku bila jedna od najvećih svjetskih banki sjemena (to je ipak kolijevka civilizacije, Mezopotamija, plodni polumjesec), a koja je, okupacijom od strane SAD-a, jednostavno nestala, isparila, i sad se, za pretpostavit je, nalazi negdje u Americi, u nekoj privatnoj multinacionalnoj kompaniji. Sjećam se jedne godine jednog afričkog čelnika koji je ODBIO DONACIJU američkog GPO (ne gmo-genetski modificiran, nego lijepe hrvatske riječi genetski PREOBLIKOVANI organizmi) kukuruza, dok je njegov narod gladovao. Radi toga su ga strašno osuđivali, ali on je jednostavno odbio ubijati svoj narod dugoročno. Te je godine mnogo ljudi, radi izrazite suše, ostalo bez uroda, mnogi su umrli od gladi, ali već sljedeće godine, oni su imali normalan urod iz svog sjemena i nikome nisu ništa trebali plaćati.

Cijeli je svijet danas uvučen u to prokletno vrzino kolo iz kojeg se, čini, nema izlaza. Slična sudbina kao i ove jadne gladne afrikance, azijate i latine bi mogla sutra pogoditi i nas, a radi čega? Bezumnog kapitalizma koji nam je pojeo duše, a polako nam svojom otrovanom hranom rastače tijela.

Dragi moji ljudi, neka nam Bog pomogne i oprosti.

Image Hosted by ImageShack.us

<< Arhiva >>